Ovo je druga analiza koju objavljuje ovaj poznati časopis, a prvu je objavio 2010. godine. Nakon toga slijedi pokušaj meritorne Svjetske zdravstvene organizacije s izradom Svjetskog atlasa palijativne skrbi iz 2014., i Europskog društva za palijativnu skrb koje 2013. godine izdaje Europski atlas palijativne skrbi. U tom dokumentu možete naći dosta oskudne i poražavajuće podatke o palijativnoj skrbi u Hrvatskoj. Oba navedena dokumenta samo prikupljaju dostupne podatke o palijativnoj skrbi, ne ulazeći u dublju analizu problematike.
S druge strane, analiza koju je izradio The Economist surađujući s vodećim svjetskim stručnjacima u svijetu, rangira sustave palijativne skrbi prema 20 indikatora u 5 kategorija dajući maksimalno mogućih 100 bodova (ocjene od 1-5 po svakom od indikatora). Za svaku uključenu zemlju prikupljali su se objavljeni planovi, politike i stručni članci, te proveli razgovori s relevantnim profesorima, zdravstvenim i drugim stručnjacima. Zemlje s nedovoljno prikupljenih podataka nisu uključene u analizu. Nažalost, tu se našla i Hrvatska, usprkos napretku koji je postignut u zadnjih par godina.
Popis zemalja s najbolje ocijenjenim sustavima palijativne skrbi predvodi Velika Britanija, a u 10 najboljih nalaze se još 5 razvijenih zemalja zapadne Europe (Irska, Belgija, Njemačka, Nizozemska i Francuska), zatim Australija i Novi Zeland kao predstavnici južne hemisfere, SAD, te Tajvan kao najbolje rangirana zemlja iz Azije. Većina visoko rangiranih zemalja su razvijene zemlje Europe, Amerike i Azije, ali postoje i iznimke poput Čilea, Kostarike i Mongolije koje inovativnim načinima ili požrtvovanjem pojedinaca uspijevaju održati dobar sustav palijativne skrbi usprkos lošim socioekonomskim uvjetima u zemlji.
Najviše zabrinjavaju Kina s ukupno 23,3 boda i Indija s 26,8 bodova od mogućih 100, jer su to zemlje s brojnim stanovništvom obuhvaćene lošim sustavom palijative. Kina je istovremeno i gospodarski razvijena zemlja s ubrzanim trendom starenja populacije i povećanjem broja ljudi koji trebaju palijativnu skrb.
Neki od opisanih primjera dobre prakse su svakako primjenjivi i u Hrvatskoj. U Panami se, primjerice, sustav temelji na primarnoj zdravstvenoj zaštiti u kojoj se zdravstveno osoblje dodatno educiralo o palijativnoj skrbi. Edukacija nije obuhvatila cjelokupno zdravstveno osoblje u primarnoj zaštiti, već je formiran dovoljan broj timova koji su educirani o temeljima palijativne skrbi. U sustav se uključilo i organizacije iz civilnog sektora. „Razvijanje palijative u visoko specijaliziranu djelatnost nije isplativo za manje i siromašne zemlje“, smatra Gaspar Da Costa, ministar zdravlja Paname. Ova je strategija donijela Panami visoko 6. mjesto u kategoriji isplativosti sustava i visoko 2. mjesto u skupini zemalja sa srednjom godišnjom zaradom po stanovniku.
Hrvatska, sa već postojećim naporima patronažne zdravstvene službe, može s malo organizacijskih i edukacijskih napora postići jako puno u kratkom vremenu. Organiziranje dodatnih mobilnih timova bi zaokružilo izvan-institucionalni segment palijativne skrbi.
Organizacija i ulaganje u institucionalni dio su kompleksnije prirode, ali nekoliko činjenica iz Velike Britanije mogu pomoći da sagledamo isplativost sustava iz druge perspektive. David Praill, donedavno izvršni direktor organizacije Hospice UK (koja pod svojim krilom drži većinu hospicija u Velikoj Britaniji), spominje sve veći broj istraživanja koja pokazuju da većina ljudi koja „očekuje“ smrt u bolnici zapravo ne želi biti u bolnici. Ti ljudi su na „tihoj listi čekanja“ sa željom da umru kod kuće, a ne u bolnici. Velika Britanija je poznata po dobroj organizaciji volonterskih službi koje učestvuju i u palijativnoj skrbi. Njihovim učešćem i organizacijom nadležnih stručnih službi dobiva se cijena od 558 funti na tjedan za skrb u nekom od organiziranih oblika vanbolničkog smještaja, te 357 funti tjedno za skrb u vlastitom domu. Cijena bolničkog smještaja za osobu kojoj treba palijativna skrb iznosi prosječno 1925 funti tjedno. Računica je jednostavna, ali odluka o tome tko treba ostati na liječenju u bolnici, a tko ne treba, sigurno nije laka.
Postoji nekoliko bitnih preduvjeta za funkcioniranje ovakvog sustava:
• dobra organizacija institucionalnog i vaninstitucionalnog smještaja
• dobra organizacija i edukacija vanbolničkih stručnih službi
• inzistiranje na poboljšanju kvalitete života
• uključenost i organiziranost volontera
• prihvaćanje činjenice da nije potrebno inzistirati na liječenju do posljednjeg trenutka od članova obitelji i bližnjih
• uključivanje bolesnika u odlučivanje o načinu liječenja, koliko je to moguće (i zakonski dopustivo)
• izrada što jasnijih smjernica za skrb o palijativnim bolesnicima, uključujući kategorizaciju bolesnika koja će olakšati odluku o mogućem napuštanju bolnice, kako za stručno osoblje tako i za pacijenta i njegove bližnje
Očito, potrebno je puno rada, organizacije, financijskih i drugih sredstava, ali i dobre volje da bi se organizirao dobar sustav palijativne skrbi. Svaki napor u tom smjeru je dobrodošao.
Od 1. srpnja 2015. područje grada Splita pokrivaju 2 pokretna tima palijativne skrbi financirana od Grada Splita. Više informacija o tome na: http://vitaplus.hr/2015/07/14/mobilni-palijativni-tim-u-splitu/ i http://www.split.hr/Default.aspx?art=7483&sec=2
Vidi li se svjetlo na kraju tunela?
Andrej Mardešić
Reference:
1. The Economist Intelligence Unit Limited. The 2015 Quality of Death Index
2. WHO. Global Atlas of Palliative Care
3. European Association of Palliative Care, Atlas of Palliative Care in Europe 2013.
4. National Institute for Clinical Excellence. Improving Supportive and Palliative Care for Adults with Cancer, 2004.
5. National Consensus Project for Quality Palliative Care. Clinical Practice Guidelines for Quality Palliative Care, Second Edition, 2009.
6. Annals of Oncology 25 (Supplement 3): ESMO Clinical Practice Guidelines on palliative care: advanced care planning;iii138–iii142,2014.
7. European Association for Palliative Care. White paper on standards and norms for hospice and palliative care in Europe, 2010.