Trebaju li stariji Splićani pomoć i kakvu pomoć trebaju?

Broj osoba starijih od 65 godina koje su izjavile da trebaju pomoć druge osobe je 5.733. Veliki udio njih (87%) stvarno i koristi pomoć druge osobe, točnije 4.961 osoba. Statistički gledano, ovi podaci ne izgledaju loše. Međutim, postoji razlika od 772 ljudi koji trebaju pomoć druge osobe, ali je ne dobivaju. Također je upitno da li svi koji koriste pomoć druge osobe s time zadovoljavaju svoje potrebe.
Službeni podaci iz Centra za socijalnu skrb Split govore da je u 2014. godini samo 55 osoba koristillo uslugu pomoći i njege u kući po odluci tog CZSS-a. U istom je razdoblju čak 2.868 osoba dobivalo naknadu Doplatak za pomoć i njegu. Ovim oblicima potpore je obuhvaćena oko polovica starijih osoba u odnosu na broj onih koji su izjavili da trebaju pomoć duge osobe.
Usluge pomoći i njege u Splitu pružaju još Centar za pomoć i njegu Udruge "MI" te Dom umirovljenika "Lovret" putem izvaninstitucionalne pomoći u kući. No, broj osoba koje u Splitu koriste neki službeni oblik stručne pomoći u kući ne prelazi 350 osoba u godini dana. Manji dio korisnika ovih usluga imaju mogućnost subvencije usluge iz sredstava Grada, Županije i Ministarstva socijalne politike i mladih, čime ona postaje dostupnija starijim građanima s nižim primanjima.
Dakle, čini se da veliki broj građana koristi doplatak za pomoć i njegu, te druge (najčešće vlastite) izvore prihoda kako bi osigurali neki neslužbeni oblik pomoći druge osobe. Naravno, otvara se pitanje kvalitete takvih usluga, mogućnosti zloporabe starijih osoba i drugih problema koje donosi ulazak neprovjerenih i needuciranih ili nedovoljno educiranih osoba u domove ljudi koji trebaju pomoć.
Sve nedavno izrađene socijalne strategije, kao i strategije koje se trenutno izrađuju, upućuju na deinstitucionalizaciju socijalnih usluga i zadržavanje korisnika u vlastitom domu, gdje im pomoć pružaju mobilni timovi osposobljeni za takvu pomoć. Pružanja usluga u kući od strane specijaliziranih neprofitnih organizacija je put dostupan širem krugu starijih osoba. Zbog dostupnosti i kvalitete koju daju korisnicima, ovaj oblik pružanja pomoći integriran je u sustave socijalne (ponekad i integrirane zdravstvene) skrbi većine razvijenih zemalja širom svijeta. Iako je i u Hrvatskoj pružanje socijalnih usluga od strane neprofitnih organizacija prepoznato u okviru politika, strategija, pa čak i zakona o socijalnoj skrbi, još uvijek takve usluge najčešće ostaju van sigurnosti proračuna na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini. Trenutno se i takve usluge za sredstva trebaju izboriti na natječajima s kojima se obično sufinancira samo dio usluga i to za najduže godinu dana. Uvijek je to uz preduvjet raspoloživosti sredstava iz lokalnog ili državnog proračuna i uspješnosti projekta na natječaju. Uz toliko preduvjeta, često se gase usluge neprofitnog sektora, ili se usluge komercijaliziraju tj. naplaćuju od onih koji to mogu platiti. A to obično nisu socijalno ugrožene osobe i udruge se samim tim susreću s moralnom dilemom o nastavku rada koji više nije u skladu s misijom udruge, ili gašenju usluge/udruge.
Kako se kontinuirano velika većina sredstava iz raznih proračuna za socijalnu skrb troši na novčane naknade, a manjina na usluge, može li se konačno napraviti zaokret? Mogu li se izdvojiti konkretne socijalne usluge od bitnog interesa za zajednicu (već i jesu u okviru Zakona o socijalnoj skrbi), izdvojiti ljudi kojima te usluge trebaju (već i jesu putem nadležnih iz centara za socijalnu skrb) i preusmjeriti raznorazna novčana davanja u pružanje usluga, dobrim dijelom i putem educiranih i provjerenih ljudi iz neprofitnih organizacija? Mogu li se sredstva za takve usluge uvrstiti u proračune, ili barem financirati programe prioritetnih usluga u vremenu trajanja mandata upravljačkih struktura? Uz nedostatak kapaciteta u domovima za starije i nezaustavljivi trend starenja populacije, imamo li uopće drugog izbora?

Podaci u sljedećoj tablici preuzeti su iz Popisa stanovništva iz 2011. godine:

^*U popisu 2011.godine postavljalo se pitanje ima li osoba teškoća u obavljanju svakodnevnih aktivnosti zbog neke dugotrajne bolesti, invalidnosti ili starosti. Odgovor na to pitanje davalo se neovisno o potvrdi mjerodavnih državnih institucija kojom se potvrđuje teškoća (invaliditet, oštećenje, hendikep). Potvrdan odgovor dale su osobe koje zbog neke dugotrajne bolesti, invalidnosti ili starosti imaju teškoća u obavljaju svakodnevnih aktivnosti kod kuće, u školi, na poslu itd. Teškoće mogu biti npr. pri čitanju/gledanju (unatoč nošenju naočala ili leća), slušanju (unatoč nošenju slušnog aparata), govorenju, kretanju (hodanje, penjanje stepenicama, odlazak u trgovinu), odijevanju, obavljanju osobne higijene te problemi s koncentracijom, u komunikaciji s ljudima i sl. Ako je osoba imala neki kratkotrajni zdravstveni problem (do 6 mjeseci) koji ju je ograničavao u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, npr. slomljenu ruku ili nogu, gripu, upalu pluća i dr., na to pitanje davao se odgovor “Ne“, dakle smatralo se da osoba nema teškoća (DZS, 2011).

Andrej Mardešić