26. listopada - Dan oslobođenja grada Splita

Oslobođen je Split, ponos hrvatske Dalmacije”. S ovim naslovom preko cijele prve stranice - slaveći veliku ratnu pobjedu partizanske vojske i neopisivo narodno slavlje nastalo ne samo u Splitu, nego i drugdje po malim i velikim dalmatinskim mjestima silno izmučenim ratnom golgotom - izišla je 26. listopada 1944. godine

‘Slobodna Dalmacija’, odštampana na Visu, inače i sama rođena u partizanima, u pojati na Mosoru. U svojoj povijesti naša je novina malo kad objavila tekst i naslov od tolike važnosti - toga je dana, naime, javila svijetu ono što su, uz nju, gotovo bez prestanka slavila zvona svih splitskih crkava: da su oslobodioci umarširali u grad koji je antifašističkoj borbi dao nemjerljiv doprinos, razmjerno puno veći od gradskih gabarita premjerenih brojem stanovnika, kuća i kampanila.

Koliko li je samo povijesne drame stalo u prostor i vrijeme između dviju ratnih fotografija sa splitskih ulica: prve, relativno rijetko reproducirane, na kojoj se vidi kako, poslije kapitulacije Mussolinijeve Italije, njemačka motorizirana kolona ulazi u grad koji kao da je popio čišćenje (nigdi nema ni pasa, a s gradskog bedema, tamo kod današnje glavne pošte, ‘vrišti’ parola „Smrt fašizmu - Sloboda narodu“, očito ispisana u kratkom razdoblju između odlaska jedne i dolaska druge okupatorske soldateske) i druge, dobro poznate, gotovo kultne, koja pokazuje kako tog nezaboravnoga prijepodneva, 26. listopada, po jakoj kiši Splićani s oduševljenjem dočekuju kolonu oslobodilaca, borce 9. i 10. dalmatinske brigade.

„Osobito se veselim što, stupajući na oslobođeno naše kopno, gazim najprije na tlo grada Splita, toga srca i duše čitave Dalmacije. U Splitu su zaplamtili kao nigdje staro hrvatsko rodoljublje, odvažnost i junaštvo“, kazao je koji dan kasnije predsjednik ZAVNOH-a Vladimir Nazor, stigavši s Visa u Split, da bi potom, ushićen istinskim veseljem naroda, izgovorio rečenicu koju doista vrijedi citirati: „Drugovi, sloboda može što i Krist - dignuti mrtve iz groba“.

Formalno gledano, Split se - to je moguće razabrati i iz ovih prethodnih redaka - od fašizma pod kojim je teško stradao i patio oslobađao dva puta, ‘43. i ‘44. godine, a ako netko drži da je prestroga ocjena kako se i danas mora oslobađati od (u najmanju ruku) fašistoidnih natruha u javnom i političkom životu, posve je sigurno da grad (a grad, naravno, čine ljudi) nije čistog obraza kad je riječ o čuvanju uspomene i iskazivanju poštovanja prema, definitivno, jednome od najvažnijih datuma u njegovoj dvomilenijskoj povijesti; datumu koji bi trebalo obilježiti upravo sutra, a hoće li se i kako to dogoditi - ostaje vidjeti.
Kako god, o „izgnanstvu“ nekih datuma čije bi komemoriranje trebalo biti prije civilizacijska nego politička stvar, govori i žalosna činjenica da Split danas nema ni jednu ulicu posvećenu antifašističkoj borbi, a ono malo ‘živih’ obilježja, većinom spomen-ploča, redovno je izvrgnuto divljačkim devastacijama i grafit-atacima ušatoga slova „U“. Za porazne zaključke u tom „filmu“ dovoljno je poznavati sudbinu spomen-ploče oslobodiocima Splita, postavljene na staru gradsku vijećnicu na Pjaci, te one borcima Prvog splitskog partizanskog odreda, na mjestu odakle su u borbu otišli prvi splitski partizani i potom svi izginuli ili bili streljani. A ta sudbina je: učestalo skrnavljenje i, gore od te „fizike“, političko ocrnjivanje „crvene simbolike“.

Taj ‘revizionizam’ nije povezan samo s noćnim pohodima dezorijentirane mlađarije s kantama crne boje ili pak s ideološkim ispadima desnilom obuzetih političara, već je plodan teren nađen i u glavama i djelima nekih povjesničara, čak akademika, među kojima je jedan, nedavno, II. dalmatinsku brigadu - onu istu koja je u 4. ofanzivi prva prešla most na Neretvi i otvorila put ranjenicima, teško porazila četnike i herojski krvarila na Sutjesci - hladno nazvao „zloglasnom“.
Ali, vratimo se Splitu i njegovu nekad velikom prazniku - Danu oslobođenja, 26. listopada. Taj datum, rekosmo, već neko vrijeme, tamo od devedesetih, službeno „ne živi“ u kalendaru gradskih praznika, niti se njegov duh može prepoznati u imenu bar nekoga trga, ulice, škole, vrtića… Stoga se još jednom okrenimo i ‘Slobodnoj Dalmaciji’ i njenoj nedavnoj inicijativi da se dječjem vrtiću na Marjanu vrati ime Palmine Piplović; one hrabre cure koju su nacisti - šesnaest dana prije nego su s ostalom fašističkom bulumentom istjerani iz Splita - objesili na stup električne rasvjete i nakon dva dana je zakopali u neoznačeni grob kraj puta. Dan oslobođenja dobra je šansa za taj povratak. Rodoljubivi Split ne bi je smio promašiti.

Izvor:slobodnadalmacija.hr