Dijabetes

Dijabetes je kronična bolest koja nastaje kada gušterača ne proizvodi dovoljno inzulina ili kada tijelo ne može učinkovito upotrijebiti proizvedeni inzulin. Inzulin je hormon koji proizvodi gušterača, a koji omogućuje stanicama preuzimanje glukoze iz krvi i njezinu preradu u energiju. Neadekvatna proizvodnja inzulina ili njegova nedjelotvornost uzrokuju povišenu razinu glukoze u krvi (hiperglikemija). Ona može rezultirati dugoročnom štetom za organizam, odnosno oštećenjem pojedinih organa i tkiva. Raširenost šećerne bolesti (dijabetesa) postaje globalna i poprima osobitosti epidemije, bolest prate teške zdravstvene posljedice.

Photo: www.24sata.hr

Što kažu brojevi?

    - dijabetes je odgovoran za 4.6 milijuna smrti godišnje - svakih sedam sekundi umire jedan oboljeli;
    - u svijetu danas više od 366 milijuna osoba boluje od šećerne bolesti;
    - stručnjaci procjenjuju da će, bez javnozdravstvene intervencije do 2030. godine taj broj porasti na 550 milijuna;
    - dijabetes je jedan od prvih deset uzročnika invalidnosti i komplikacija kao što su srčani udar, moždani udar, amputacije i oštećenja vida;
    - preko 40% osoba s dijabetesom ne znaju da su oboljeli;
    - u starijoj populaciji još češća (15 do 20% osoba);
    - više od 40% osoba niti ne zna da je bolesno;
    - sve češće se javlja u mlađoj životnoj dobi.

 
Osnovni tipovi šećerne bolesti

Dijabetes tipa 1
Dijabetes tipa 1 je bolest u čijoj je osnovi propadanje stanica gušterače koje proizvode inzulin. Posljedično, gušterača oboljelih osoba proizvodi vrlo malo ili nimalo inzulina te ga moraju nadoknaditi izvana. Dijabetes tip 1, koji se prije nazivao i mladenački dijabetes, najčešće se dijagnosticira u dječjoj dobi ili adolescenciji. Tim znanstvenika s finskog sveučilišta Tampere vjerojatno je otkrio uzrok nastanka ove vrste šećerne bolesti - virus koji napada gušteraču uništavajući stanice koje proizvode inzulin. Detaljno je ispitano stotinjak vrsta virusa i izolirano njih pet koji su odgovorni za nastanak bolesti. Uz ovo otkriće, usporedno se radilo i na razvoju cjepiva protiv ovih virusa. Virus kojeg su otkrili finski znanstvenici sličan je virusu koji je uzrokovao dječju paralizu, a koji je u najvećem dijelu svijeta iskorijenjen zahvaljujući programu cijepljenja. Prototip cjepiva protiv dijabetesa također je u poodmakloj fazi razvoja. Cjepivo je do sada testirano na miševima i pokazalo se vrlo učinkovitim. Slijedeća faza je testiranje cjepiva na ljudima kako bi se moglo započeti uvođenje u redovitu upotrebu. Djelotvorno cjepivo spriječilo bi razvoj bolesti (kada je riječ o dijabetesu tipa 1). Oboljeli od ovog tipa dijabetesa, za sada ovise o inzulinskim injekcijama, no za razliku od oboljelih od dijabetesa tipa 2, ne mogu svoje stanje korigirati promjenom načina života ili oralnim lijekovima.
 
Dijabetes tipa 2
Razvoj dijabetesa tipa 2 obilježen je inzulinskom rezistencijom. Kod ljudi s tim tipom šećerne bolesti tijelo ne može učinkovito upotrijebiti proizvedeni inzulin, odnosno inzulin ne može obaviti svoj „zadatak” i olakšati ulazak glukoze iz krvotoka u stanice. Ovaj oblik šećerne bolesti u velikom broju slučajeva može se držati pod kontrolom pozitivnim zdravstvenim ponašanjem: redovitom tjelovježbom, uravnoteženom prehranom i izbjegavanjem kroničnog stresa. Međutim, često su potrebni i lijekovi koji se uzimaju oralno, a u težim slučajevima i inzulin. Gotovo 90% oboljelih od dijabetesa ima dijabetes tipa 2.
 
Gestacijski (trudnički) dijabetes
Gestacijski dijabetes je stanje u kojem žene koje ranije nisu imale dijabetes, u trudnoći imaju visoke razine glukoze u krvi. Ovaj oblik dijabetesa pogađa oko 4%  trudnica. Ima razmjerno malo simptoma i obično nestane kada završi trudnoća. Rizičan je za dijete i majku. Novorođenčad majki s gestacijskim dijabetesom imaju povećan rizik prekomjerne porođajne težine (što može dovesti do komplikacija pri porođaju), veći rizik od drugih medicinskih komplikacija nakon porođaja i često imaju povećan doživotni rizik za netoleranciju glukoze i pretilost. Kod žena koje su imale GDM veća je mogućnost pojave dijabetesa tipa 2.
 
Koji su rizični čimbenici pojave šećerne bolesti tipa 2?

Dijabetes tipa 2 ima mnogo rizičnih čimbenika:
 
    - pretilost ili prekomjerna tjelesna težina;
    - nedostatak tjelesne aktivnosti;
   -  netolerancija na glukozu;
    - neuravnotežena prehrana;
    - starija životna dob;
    - slučajevi dijabetesa u obitelji;
    - gestacijski (trudnički) dijabetes;
    - etnička pripadnost-zapažena je učestalija pojavnost dijabetesa kod Azijaca, Latinoamerikanaca, domorodaca (SAD, Kanada, Australija) te Afroamerikanaca.

 
Koji simptomi upućuju na šećernu bolest?

    - učestalo mokrenje;
    - pretjerana i učestala žeđ;
    - pojačani apetit;
    - gubitak težine;
    -  umor;
    - smetnje koncentracije;
    - povraćanje i bol u trbuhu (često zamijenjeni za simptome drugih bolesti);
    - osjećaj bockanja („trnci”) u šakama ili stopalima;
    - ostali simptomi: zamućen vid, česte upale te sporo zacjeljivanje rana.

 
Komplikacije neliječene i nedovoljno kontrolirane šećerne bolesti
 
Dijabetes je kronično i doživotno stanje koje zahtijeva pozorno nadziranje i kontrolu. Ako se dijabetes ne kontrolira razina šećera u krvi može postati vrlo visoka. Dugoročno, visoka razina šećera u krvi može rezultirati oštećenjem različitih organa i tkiva.
 
Moguće komplikacije

    - srčano-žilne bolesti (koronarna bolest srca koja može uzrokovati srčani udara i moždani udar);
    - bolesti  bubrega (dijabetička nefropatija) koje mogu rezultiratii potpunim zatajenjem bubrega i potrebom za dijalizom ili transplantacijom bubrega;
    - oštećenja živaca (dijabetička neuropatija) koja može dovesti do oštećenja tkiva (kožnog I potkožnog tkiva) s ulceracijma i nekrozama (odumiranjem tkiva), najčešće na stopalima;
    - oštećenje vida (dijabetička retinopatija) koje karakterizira oštećena mrežnica oka, a može dovesti do djelomičnog ili potpunog gubitka vida.

 
Šećerna bolest nameće doživotno opterećenje oboljelima i traži višestruko donošenje odluka u vezi s kontroliranjem bolesti. Oboljeli od dijabetesa moraju redovito mjeriti glukozu u krvi, uzimati lijekove, redovito vježbati i prilagoditi svoje prehrambene navike. Radi kronične karakteristike ove bolesti i potrebe za „discipliniranim” načinom života često je potrebna i psihološka podrška oboljelima, kako bi se prilagodili i naučili nositi s novim životnim izazovima. Oboljelim osobama važno je omogućiti kontinuiranu i kvalitetnu edukaciju prilagođenu njihovim potrebama koju provode kvalificirani zdravstveni djelatnici. Ulaganja u edukaciju o dijabetesu i programe za njegovu prevenciju višestruko su isplativi kroz povećanu kvalitetu života oboljelih, smanjenje broja komplikacija i sprječavanje pojave bolesti u rizičnim skupinama. Smanjenjem broja komplikacija i broja novooboljelih štede se i sredstva u zdravstvenom sustavu.
 
Može li se spriječiti obolijevanje od šećerne bolesti?
Dijabetes tipa 1 trenutačno se ne može prevenirati. Još uvijek se istražuju čimbenici koji se smatraju uzročnicima uništavanja stanica koje proizvode inzulin. Prema nekim spoznajama riječ je o autoimunoj reakciji organizma, a prema najnovijim istraživanjima ova oštećenja uzrokuje virus. Dijabetes tipa 2 može se spriječiti održavanjem primjerene tjelesne težine, redovitom tjelesnom aktivnošću i uravnoteženom prehranom. Međunarodna dijabetička federacija (IDF) predlaže jednostavan plan od tri koraka za prevenciju dijabetesa tipa 2 kod osoba s povećanim rizikom od obolijevanja. IDF preporučuje prepoznavanje ljudi iz rizične skupine oportunističkim probirom ili samotestiranjem. Osobe s povećanim rizikom obolijevanja od dijabetesa lako se mogu prepoznati uz pomoć jednostavnog upitnika, koji procjenjuje čimbenike rizika kao što su dob, opseg struka, povijest dijabetesa u obitelji te povijest kardiovaskularnih bolesti i gestacijskog (trudničkog) dijabetesa. Osobama za koje se utvrdi da pripadaju rizičnoj skupini zdravstveni djelatnik trebao bi provjeriti razinu glukoze u krvnoj plazmi kako bi se otkrila eventualna povišena razina glukoze natašte (IFG) ili oštećena tolerancija glukoze (ITG) jer oboje upozorava na povećan rizik od dijabetesa tipa 2. Prevenciju treba usmjeriti prema onima kod kojih postoji rizik kako bi se odgodila ili izbjegla pojava dijabetesa tipa 2. Kada govorimo o primarnoj prevenciji, edukacija o dijabetesu ima važnu ulogu: od prepoznavanja rizika do postavljanju realnih ciljeva u unaprjeđenju zdravlja, a time i sprječavanja pojave šećerne bolesti.
 
Prehrana u prevenciji dijabetesa tipa 2
U prehrani koju je poželjno provoditi u cilju prevencije dijabetesa važno je pravilno kombinirati namirnice niskog i visokog glikemijskog indeksa (prednost imaju namirnice niskog glikemijskog indeksa). Glikemijski indeks je numerička skala koja se koristi za određivanje brzine kojom pojedina hrana povisuje razinu glukoze u krvi. Glukoza predstavlja osnovnu energiju za većinu tjelesnih stanica, a uglavnom potječe iz ugljikohidrata koje unosimo hranom. Hrana koja posjeduje nisku vrijednost glikemijskog indeksa uzrokuje mali porast glukoze u krvi, a hrana s visokim GI uzrokuje brz i velik porast razine glukoze u krvi. Stoga je potrebno ograničiti unos hrane od bijelog brašna i bijelog šećera. Ova hrana uključuje svu procesiranu hranu koja je bogata navedenim sastojcima. Odaberite hranu bogatu prehrambenim vlaknima. Hrana bogata prehrambenim vlaknima probavlja se duže te stoga uzrokuje manji porast razine glukoze u krvi. Cjelovita neprocesuirana hrana, posebice žitarice, koja sadrži prirodno prisutnu količinu prehrambenih vlakana, sporije prolazi kroz probavni sustav. Osjećaj sitosti traje duže nakon konzumacije ovakve hrane. Hrana bogata vlaknima su: cjelovite žitarice, povrće, mahunarke, orašasti plodovi, sjemenke, voće. Citrusi imaju niži glikemijski indeks od većine vrsta voća.
Hrana bogata proteinima obično ima nizak GI. Riba, nemasno meso, mliječni proizvodi, mahunarke odličan su odabir hrane s niskim GI.
Masti ne povisuju značajno razinu glukoze u krvi, ali oprez - prednost treba dati kvalitetnim masnoćama, poput ulja lanenog sjemena, maslinovog i bučinog ulja te orašastih plodova. Glikemijski odgovor ovisi o kombinaciji hrane koja se konzumira. Složen, raznolik obrok koji sadrži kompleksne ugljikohidrate, proteine i adekvatne vrste masnoća te bogatstvo prehrambenih vlakana, pružit će umjeren glikemijski indeks. Kombiniranje hrane s visokim glikemijskim indeksom i one s niskim GI uravnotežuje odgovor organizma.
 
Tjelesna aktivnost u prevenciji dijabetesa tipa 2
IDF preporučuje minimalno 30 minuta tjelesne aktivnosti na dan. Preporučuje se brzo hodanje, plivanje, vožnja bicikla ili ples. Redovito hodanje podrazumijeva minimalno 30 minuta dnevno što dokazano smanjuje rizik od nastanka dijabetesa tipa 2 za 35 do 40%.
 
Reguliranje stresa i psihička relaksacija
Rizični faktor povezan s načinom života koji može pridonijeti pojavi dijabetesa je stres. U stresu se luče hormoni nadbubrežne žlijezde – adrenalin i kortizol. Radi jačeg lučenja ovih hormona fiziološki dolazi do laganog porasta glukoze u krvi prilikom stresa (fizičkog napora, straha ili psihičkih napora). Ali, kada je stres jači ili kada duže traje, povećana koncentracija ovih hormona uzrokuje stalno prisutnu hiperglikemiju. Zato je važno opuštati se i „povratnom spregom” smanjiti lučenje ovih hormona.
Sve ono što nas veseli i opušta (hobiji, opuštajuća tjelesna aktivnost, razgovor s bliskom osobom) može se primijeniti u upravljanju stresom, odnosno smanjivanju njegovih posljedica. Postoje i relaksacijske metode koje se mogu naučiti, kao što su trbušno disanje ili progresivna mišićna relaksacija, meditacija.
 
Javnozdravstveni ciljevi
Na javnozdravstvenoj razini potrebno je ostvariti nekoliko ciljeva:
 
    svaka vlada treba provoditi učinkovitu zdravstvenu strategiju i politiku u prevenciji i kontroli šećerne bolesti;
    svakoj oboljeloj osobi mora biti omogućena edukacija koja bi joj pomogla u kvalitetnoj kontroli bolesti;
    cjelokupna, rizična i ciljana populacija trebale bi biti educirane o znakovima upozorenja šećerne bolesti, načinima sprječavanja pojave bolesti i načinima sprječavanja komplikacija;
    sve zemlje trebale bi obilježavati Svjetski dan šećerne bolesti provođenjem javnozdravstvstvenih aktivnosti.

 
Autorica članka: Ana Puljak, dr. med., spec. javnog zdravstva, voditeljica Odjela za promicanje zdravlja, Nastavni zavod za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar