Sustav skrbi za starije osobe

Starost je period života koji podrazumijeva posebnu brigu i njegu.

Starije osobe osjetljivije su na promjene od ostatka populacije, bile te promjene društvene, zdravstvene, materijalne i druge. Društvene promjene – poput starenja stanovništva, sve veće zaposlenosti žena, promjena u strukturi i ulozi obitelji, migracija, pomicanja dobi umirovljenja te promijenjenih vrijednosti glede odgovornosti skrbi za starije osobe – vode i većem deficitu skrbi, a izgledno je i da će sve više ljudi trebati dugotrajnu skrb. Projekcije stanovništva upućuju na porast udjela osoba starijih od 65 godina u EU-u sa sadašnjih 18,5% (2014) na 28,1% 2050. godine, a udjela osoba starijih od 80 godina sa 5,1% na 10,9% (Eurostat prema Dobrotić, 2016, 22).

Ovisnost u starijoj dobi prepoznaje se kao socijalni rizik tek unatrag dva desetljeća, kada počinje intenzivnije razmatranje i provođenje reformi koje vode formaliziranju skrbi, odnosno raste javna uključenost u reguliranje, financiranje, organiziranje i pružanje skrbi starijima (Rostgaard i Zechner prema Dobrotić, 2016, 23).

Razvoj sustava skrbi za starije u počecima se usmjerava na institucionalne usluge, odnosno osnivanje domova za starije. Stoga se 1950-ih osniva fond u kojem se sredstva rabe za izgradnju socijalnih ustanova (Uredba o osnivanju Fonda za socijalne ustanove, NN 76/1951 prema Dobrotić, 2016, 27) te se donosi prvi Zakon o socijalnim ustanovama za odrasle osobe. Decentralizacija, deinstitucionalizacija i pluralizacija pružatelja usluga nadalje ostaju glavna reformska usmjerenja, uz osnaživanje korisnika i veću individualnu odgovornost. Uvođenje standarda kvalitete te organiziranje javnih poziva prilikom podugovaranja pružatelja smatraju se važnim preduvjetima za dosezanje ciljeva reforme (Vlada Republike Hrvatske prema Dobrotić, 2016, 31).

Europske zemlje sve više prepoznaju rizik ovisnosti u starijoj dobi te provode brojne reforme s kompleksnim posljedicama na pojedinca u potrebi skrbi i njegovu obitelj te postojeće prakse skrbi, ali i na uređenje sustava skrbi za starije. Reforme nisu jednoznačne te se u nekim segmentima širi javna odgovornost, a dugotrajna skrb prepoznaje se kao socijalni rizik, dok u drugim segmentima dolazi do povlačenja države, odnosno naglasak se stavlja na individualnu odgovornost (Dobrotić, 2016, 33).

Vesna Dujić, dipl. socijalna radnica

ravnateljica Doma za starije osobe Sv. Frane, Zadar