Udomiteljstvo odraslih osoba na području Zadarske županije

Problem na području Hrvatske jest nejednaka rasprostranjenost udomiteljskih obitelji po županijama pa tako u Zadarskoj županiji ima više udomiteljskih obitelji u odnosu na susjedne županije.


Na području županije tako brojimo ukupno 60 udomiteljskih obitelji, a od toga 12 obitelji su za odrasle osobe, a ostatak otpada na obitelji koje udomljavaju djecu. Na području nadležnosti, Centar za socijalnu skrb Zadar ima 7 udomiteljskih obitelji za odrasle, na području Centra za socijalnu skrb Benkovac 7, od čega je jedna na području podružnice Gračac, koja je srodnička. Trenutno su svi kapaciteti popunjeni.

Zadarska županija ima dvije udomiteljske obitelji za smještaj osoba sa psihičkim oboljenjima, a ostale su za starije i nemoćne osobe. Sve udomiteljske obitelji nalaze se u ruralnim sredinama. Razlog slabe zainteresiranosti za obavljanje udomiteljstva na našem području jest orijentiranost na turizam.

Iako se najčešće korisnici obraćaju nadležnom Centru za smještaj u ustanove socijalne skrbi, zbog dugih lista čekanja te pogoršanja zdravstvenog stanja, ipak pristaju na smještaj u udomiteljske obitelji. Nerijetko su to osobe koje traže privremen smještaj ili im članovi obitelji ne mogu pružiti potrebnu i odgovarajuću skrb.

Prema podacima Zadarske županije, trenutno je samo jedan korisnik smješten u udomiteljsku obitelj na teret sredstava Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, dok ostali plaćaju sami ili njihova obitelj.
Djelatnici Centra za socijalnu skrb često se susreću s nerazumijevanjem ovog oblika skrbi od strane starijih osoba, ali i članova njihove obitelji. Većina starijih osoba ipak traži smještaj u ustanove socijalne skrbi, dok je ovaj oblik smještaja nedovoljno populariziran. Isto tako, jedan od bitnih razloga nepostojanja većeg broja udomiteljskih obitelji jest nedovoljna podrška samim udomiteljima, ali i nedovoljna zainteresiranost stanovništva za ovakav oblik rada. Udomiteljstvo u mnogome olakšava posao nadležnim intistucijama u zbrinjavanju starijih osoba, no definitivno je kao oblik izvaninstitucionalne skrbi nedovoljno razvijen, a niti prepoznat od strane potencijalnih udomitelja, zbog čega treba raditi na promociji istog.

Mišljenja smo da bi se veći broj odlučio na bavljenje udomiteljstvom ukoliko bi se udomiteljstvo profesionaliziralo, osigurali dodatni uvjeti kvalitete, ali i povećale postojeće naknade.

Vesna Dujić, dipl. socijalna radnica

Ravnateljica Doma za odrasle osobe SV. Frane, Zadar