Svatko u našoj okolini poznaje i komunicira sa starijom osobom, bilo da su u pitanju vlastiti roditelji, djedovi i bake, poznanici ili su to naši štićenici. U većini slučajeva, komunikacija sa starijima bi se trebala odvijati na isti način na koji komuniciramo i s mlađim osobama. No ponekad, postoje i prepreke u komunikaciji sa starijim osobama.
Glavne teškoće u komunikaciji sa starijim osobama se temelje na nekoliko izvora, među kojima su:
• stereotipi o starijima (socijalno - diskriminacijski),
• teškoće zbog tjelesnih i psihofizičkih promjena u starijoj dobi (slabljenje sluha i vida i dr.),
• promjene u psihosocijalnoj okolini u kojoj žive starije osobe.
Često zbog neiskustva, neznanja ili nedostatka vremena (i to u najboljoj namjeri), zdravstveni djelatnici koji rade sa starijim osobama olako koriste neke rečenice i fraze koje ne omogućavaju normalni protok komunikacije. Ovo su primjeri neadekvatnih načina komunikacije.
Komunikaciju sa starijom osobom ometat će ili prekinuti sljedeće (prema Lučanin, Komunikacijske vještine u zdravstvu, Naklada Slap, 2010.):
Isprazne izjave: - npr. starijoj ženi kojoj je umro suprug nije korisno reći: „Njegove patnje su prestale“ ili „ S vremenom će se vaša bol smanjii“. Bolje je pitati: „Kako vam je?“ ili „ Želite li pričati o tome?“ jer to potiče osobu na komunikaciju.
Davanje savjeta: npr. reći osobi: „ U vašem stanju, morate započeti što prije s fizikalnom terapijom jer ćete izgubiti funkciju hoda“, prekida se daljnja komunikacija. Bolje je reći: „Bojim se da ćete izgubiti funkciju hoda, obzirom na vaše stanje; što činite da biste ostali tjelesno aktivni?“
Odgovaranje na vlastita pitanja: dati im vremena, npr. na pitanje: „Kako biste opisali bol u prsima?“, nije dobro požuriti s ponuđenim odgovorima:“ Kao oštru, tupu ili probadajuću?“ jer će osoba sama dati svoj odgovor ako ima dovoljno vremena.
Pretjerane pohvale ili pogrde: npr. ako kažete starijoj osobi: „Odlično ste savladali pripremanje dijetnih obroka“, onemogućili ste joj da postavi pitanja ili izrazi bojazni ili još nešto što je brine. Pogrda kao: „Još niste pojeli ručak, najsporiji ste od svih“ prekida komunikaciju. Bolje opaziti da osoba sporo jede pa joj dati ručak prvoj na odjelu.
Obrambeni stav na pritužbu: u slučaju da osoba kaže: „Nitko nije odgovorio na moj poziv prošle noći pa sam skoro pao dok sam išao u kupaonicu.“ nije se dobro braniti izjavom: „Imali smo puno posla.“ Bolje je pitati: „Što se zbivalo s vama prošle noći?“
Roditeljsko ponašanje: ne obraćati se starijima kao djetetu, npr. „Sad ćemo malo pajkiti.“ ili...“dušice draga“..; ne odgovarati umjesto njih. Npr. prijatelj pita stariju osobu: „Kako ti je danas?“, a medicinska sestra odgovora umjesto osobe: „Danas je odlično!“ Starija osoba je odrasla osoba i treba se tako odnositi prema njoj.
Nekoliko napomena kako ne treba razgovarati s ljudima koji imaju komunikacijska ograničenja:
• ispravljati izgovoreno (npr. nekome tko muca ili otežano govori);
• reći im što da rade ili misle (npr. »Ako ništa ne kažete, pretpostavit ćemo da to ne želite«.);
• govoriti odveć glasno – bolje je da upotrijebimo drukčije riječi;
• osloniti se na drugu osobu kao posrednika u komunikaciji (npr. »Što je rekao? Možeš li ga razumjeti?«);
• govoriti nestrpljivo i Ijutito (npr. »Imam previše posla i ovaj razgovor moramo brzo završiti«.);
• ne govoriti u dugim i složenim rečenicama – bolje je koristiti kratke i jednostavne rečenice, a upute ponavljati i davati jednu po jednu.
U najvećem broju slučajeva, potrebno je samo malo više strpljenja za uspješnu komunikaciju sa starijim osobama. I nema jedinstvenih i univerzalnih pravila koja bi vrijedila za rješavanje svih komunikacijskih problema sa svim starijim osobama. Ali zapamtimo, uspješna komunikacija prevenira najgoru boljku starosti – usamljenost.
Ana Drnasin, dipl. psih.
Usamljenost je najgori dio starenja, a ne bol i boljetice, ne ćudljiva crijeva i zadihanost nakon uspona po stubama preko kojih si s dvadeset godina mogao preletjeti – usamljenost.
S. King
