Čudesni aspirin spašava živote

Aspirin se naziva “lijekom stoljeća”. Osim što je jedan od najkorištenijih – svakoga dana širom svijeta u njemu pomoć traže deseci, možda i stotine milijuna ljudi – spada i u najistraživanijie lijekove na svijetu: procjena je da se o aspirinu godišnje provodi između sedamsto i tisuću kliničkih ispitivanja te napiše više od 3500 znanstvenih radova.

Mnogi od vas koji upravo počinjete čitati ovaj tekst, možda koristite aspirin, a da pritom ne znate o kakvom je točno lijeku riječ, za što se sve koristi, koliko tisuća godina treba otići u prošlost do prvog zapisa o djelovanju sastojaka od kojih je na koncu aspirin nastao, kakve su njegove veze s vrbom, a kakve s ružom i još cijeli niz podataka i zanimljivosti.

Prije svega, priču uokvirimo kratkom definicijom iz medicinskog rječnika: aspirin je acetilsalicilna kiselina, lijek koji ima protuupalno, analgetičko i antipiretičko djelovanje. Prototip je nesteroidnog antiupalnog agensa kojemu je mehanizam djelovanja blokiranje stvaranja prostaglandina, spojeva “krivih” za bol, upale i povišenu temperaturu.

Koristi se za ublažavanje boli, snižavanje temperature, za liječenje reumatskog artritisa i osteoartritisa, a kao antiagregans – sredstvo koje sprječava trombozu, stvaranje krvnih ugrušaka – koristi se za preveniranje srčanog ili moždanog udara u rizičnim skupinama.

Lijek za astronaute

Kako bi spriječile stvaranje tromba u venama, uzimaju ga osobe, naročito one visoke i krupne, koje se spremaju na duga putovanja avionom u tijesnim prostorima ekonomske klase. Zbog istog razloga – dugog boravka u tijesnom prostoru – nosili su ga uza se članovi posade svemirske letjelice Apollo 11 koja se 1969. godine spustila na Mjesec.

Na koncu, ovaj lijek, čije se djelovanje i mogućnosti stalno ispituju, sve se više veže uz prevenciju i drugih bolesti – karcinoma, Alzheimerove bolesti i visokog tlaka.

Za sva ta silna ljekovita svojstva zaslužni su salicilati, tvari koje se prirodno pojavljuju u biljkama. Salicin, kemijski sličan aspirinu, među ostalim biljkama sadrži i bijela vrba.

Upravo je iz kore bijele vrbe salicin izoliran 1828. godine u Francuskoj; deset godina poslije u Italiji salicin je “ojačan” u salicilnu kiselinu, od koje se nekoliko desetljeća potom određenim kemijskim procesima u laboratorijima njemačke kemijsko-farmaceutske tvrtke Bayer (iz biljke oslad, Spirea ulmaria) dobila acetilsalicilna kiselina, odnosno lijek koji je Bayer patentirao pod imenom Aspirin: “a” se odnosi na acetil, a “spir” na latinsko ime oslada.

Iako postoji oko 400 vrsta vrba, ljekovite sastojke ima tek manji dio njih: osim bijele (Salix alba), još i siva (salix caprea), crvena vrba (Salix purpurea), krhka vrba (Salix fragilis), ljubičasta vrba (Salix daphnoides)... Salicin, tvar tako nazvanu upravo po latinskom imenu vrbe, salix, sadrže svi dijelovi stabla, ali najveće količine nalaze se u kori.

Aspirin se naziva “lijekom stoljeća”. Osim što je jedan od najkorištenijih – svakoga dana širom svijeta u njemu pomoć traže deseci, možda i stotine milijuna ljudi – spada i u najistraživanijie lijekove na svijetu: procjena je da se o aspirinu godišnje provodi između sedamsto i tisuću kliničkih ispitivanja te napiše više od 3500 znanstvenih radova.

Mnogi od vas koji upravo počinjete čitati ovaj tekst, možda koristite aspirin, a da pritom ne znate o kakvom je točno lijeku riječ, za što se sve koristi, koliko tisuća godina treba otići u prošlost do prvog zapisa o djelovanju sastojaka od kojih je na koncu aspirin nastao, kakve su njegove veze s vrbom, a kakve s ružom i još cijeli niz podataka i zanimljivosti.

Prije svega, priču uokvirimo kratkom definicijom iz medicinskog rječnika: aspirin je acetilsalicilna kiselina, lijek koji ima protuupalno, analgetičko i antipiretičko djelovanje. Prototip je nesteroidnog antiupalnog agensa kojemu je mehanizam djelovanja blokiranje stvaranja prostaglandina, spojeva “krivih” za bol, upale i povišenu temperaturu.

Koristi se za ublažavanje boli, snižavanje temperature, za liječenje reumatskog artritisa i osteoartritisa, a kao antiagregans – sredstvo koje sprječava trombozu, stvaranje krvnih ugrušaka – koristi se za preveniranje srčanog ili moždanog udara u rizičnim skupinama.

Lijek za astronaute

Kako bi spriječile stvaranje tromba u venama, uzimaju ga osobe, naročito one visoke i krupne, koje se spremaju na duga putovanja avionom u tijesnim prostorima ekonomske klase. Zbog istog razloga – dugog boravka u tijesnom prostoru – nosili su ga uza se članovi posade svemirske letjelice Apollo 11 koja se 1969. godine spustila na Mjesec.

Na koncu, ovaj lijek, čije se djelovanje i mogućnosti stalno ispituju, sve se više veže uz prevenciju i drugih bolesti – karcinoma, Alzheimerove bolesti i visokog tlaka.

Za sva ta silna ljekovita svojstva zaslužni su salicilati, tvari koje se prirodno pojavljuju u biljkama. Salicin, kemijski sličan aspirinu, među ostalim biljkama sadrži i bijela vrba.

Upravo je iz kore bijele vrbe salicin izoliran 1828. godine u Francuskoj; deset godina poslije u Italiji salicin je “ojačan” u salicilnu kiselinu, od koje se nekoliko desetljeća potom određenim kemijskim procesima u laboratorijima njemačke kemijsko-farmaceutske tvrtke Bayer (iz biljke oslad, Spirea ulmaria) dobila acetilsalicilna kiselina, odnosno lijek koji je Bayer patentirao pod imenom Aspirin: “a” se odnosi na acetil, a “spir” na latinsko ime oslada.

Iako postoji oko 400 vrsta vrba, ljekovite sastojke ima tek manji dio njih: osim bijele (Salix alba), još i siva (salix caprea), crvena vrba (Salix purpurea), krhka vrba (Salix fragilis), ljubičasta vrba (Salix daphnoides)... Salicin, tvar tako nazvanu upravo po latinskom imenu vrbe, salix, sadrže svi dijelovi stabla, ali najveće količine nalaze se u kori.

Čaj, sok, gorki prah

Razni pripravci u obliku čaja, soka, gorkog praha… dobiveni od biljaka bogatih salicilatima u medicini se koriste od pamtivijeka. Još na sumerskim glinenim pločicama iz vremena otprilike 3000 godina prije Krista spominju se lijekovi na bazi sastojaka iz vrbe, no nema zapisa o tome za što su se točno koristili.

I u starom Egiptu, Grčkoj, Rimskom Carstvu, azijskim zemljama korišteni su ekstrakti vrbine kore (i mirte); Indijanci Huron, Cherokee i mnoga druga sjevernoamerička domorodačka plemena poznavali su ljekovitost vrbe. Pripravke vrbe za smanjivanje boli i vrućice poznavali su i Asteci i Maye, kao i afrički Hotentoti, koji su njome liječili reumatsku groznicu.

I danas ljudi – i kod nas, u Hrvatskoj – suše koru vrbina drva za koju kažu da sadrži “prirodni aspirin”, prave čajeve i tinkture, poštuju naslijeđena znanja o tome za što se, kad i u kojim količinama ovaj lijek iz prirode koristi i kakve su mu nuspojave. Ipak, neusporedivo više njih jednostavno uzme aspirin.

Put k tableti koja rješava mnoge zdravstvene tegobe ubrzan je početkom 19. stoljeća kad se nekoliko europskih znanstvenika počelo baviti izdvajanjem i pročišćavanjem aktivnih sastojaka mnogih lijekova, računajući i one dobivene iz vrbine kore.

Kad je 1890. na čelo tvrtke Bayer došao kemičar i industrijalac Friedrich Carl Duisberg, na ključna istraživačka mjesta doveo je nove ljude, kemičara Arthura Eichengruna i farmakologa Heinricha Dresera, a četiri godine poslije pridružio im se i kemičar dr. Felix Hoffman.

Upravo se Hoffmana (iako uz kontroverzije koje traju do danas) uzima kao primarno zaslužnog za sintetiziranje acetilsalicilne kiseline, aktivnog sastojka lijeka Aspirin, u čistom i stabilnom obliku. Zbilo se to 10. kolovoza 1897. godine, na dan koji se slavi kao rođendan Aspirina, iako se acetilsalicilna kiselina pod imenom Aspirin na njemačkom i svjetskom tržištu pojavila dvije godine kasnije.

Aspirin se najčešće koristi za liječenje blagih do umjerenih bolova (u leđima i vratu, glavobolja, migrena, zubobolja, bol izazvana frakturama, opeklinama…).

Za tretiranje umjerene do jake boli često se koristi u kombinaciji s drugim, opioidnim analgeticima (koji, za razliku od aspirina, izazivaju umrtvljenost), kao i drugim nesteroidnim protuupalnim lijekovima, na primjer ibuprofenom. Koristi se, zatim, protuupalno i za spuštanje “fibre” kod raznih stanja, na primjer gripe ili obične prehlade.

Još 1920. godine prošlog stoljeća aspirin je postao uobičajeni lijek za liječenje neuralgija, lumbaga i reumatizma, reumatskog artritisa; koristi se i kod drugih složenih upalnih stanja zglobova i kostiju.

Antikancerogen

Tridesetak godina poslije jedan je kalifornijski liječnik opće prakse kod svojih pacijenata koji su redovito uzimali aspirin primijetio značajno niže stope srčanih udara. Acetilsalicilna kiselina doista se, na prijedlog američke savezne agencije FDA (Food and Drug Administration) počeo koristiti za prevenciju infarkta miokarda kod rizičnih pacijenata, kao i za prevenciju moždanih udara.

Uzimanje aspirina postalo je standardna terapija i nakon pretrpljenog moždanog udara. Velika studija o hipertenziji, objavljena u časopisu The Lancet 1998. godine, pokazala je da niske doze acetilsalicilne kiseline, kombinirane s lijekovima za visoki tlak, značajno smanjuju rizik od infarkta miokarda i velikih kardiovaskularnih događaja.

Aspirin, odnosno ASA, koristi se i u liječenju perikarditisa (upale srčane ovojnice), bolesti koronarnih arterija (arterija koje krvlju opskrbljuju srce). Manje doze aspirina mogu se, utvrđeno je, dati neposredno nakon srčanog udara kako bi se smanjio rizik od idućeg udara ili smrti srčanog mišića. Upravo je uloga u preveniranju infarkta i moždanog udara snažno krajem prošlog stoljeća potaknula prodaju i potrošnju aspirina.

No aspirinu se, čini se, krije još potencijala. Istraživači s Medicinskog fakulteta Sveučilišta Harvard i bostonske Opće bolnice objavili su istraživanje prema kojemu redovito uzimanje aspirina smanjuje smrtnost muškaraca i žena oboljelih od raka debelog crijeva, a prije točno godinu dana u časopisu Annals of Oncology objavljeni su rezultati detaljnog proučavanja 200 studija o koristima i štetnosti uzimanja aspirina, što je posao kojega su se uhvatili znanstvenici Centra za istraživanje raka na londonskom Sveučilištu Queen Mary.

Prema tim rezultatima, koje su prenijeli i hrvatski mediji, uzimanje aspirina svaki dan smanjuje razvoj bolesti i smrt od raka crijeva, želuca i jednjaka za 30 do 40 posto, s tim što je korist vidljiva nakon što se lijek uzima najmanje pet godina.

Spašava živote

Navedeno je, također, kako bi se u sljedeća dva desetljeća spasilo 122.000 života kad bi svaka osoba u Velikoj Britaniji starija od 50 godina svakodnevno deset godina uzimala male doze aspirina (tamna strana je da bi istodobno zbog nuspojava uzimanja ovoga lijeka 18 tisuća ljudi život moglo izgubiti). Izračun je to na osnovi procjene znanstvenika kako bi na tisuću ljudi koji bi stalno uzimali aspirin u malim dozama spašeno bilo 17 života, a izgubljena dva.

O vezi aspirina i smanjenja rizika od raka znanstvenici, međutim, još nemaju cjelovitu sliku. National Institutes of Health (NIH), vodeći svjetski istraživački centar, objavio je u travnju ove godine zanimljiv članak s naslovom “Nema jednostavnog odgovora na pitanje snižava li aspirin rizik od raka”. Očiglednih antikancerogenih učinaka aspirin ima, pokazale su to brojne studije u posljednja dva desetljeća, zbog čega se čak radi na tome da se taj lijek preporuči kao sredstvo smanjenja rizika od raka.

Najbolji rezultati pokazani su kod gastrointestinalnih karcinoma, posebno raka debelog crijeva od kojega u Hrvatskoj umire oko 2000 ljudi svake godine. Nešto skromniji rezultati uočeni su kod smanjenja rizika obolijevanja od drugih vrsta raka, primjerice pluća ili prostate.

No ima i puno neodgovorenih pitanja. Nije poznato kako točno aspirin djeluje na rak, rezultati nekih ispitivanja nisu jasni, a nije ni svaka studija o aspirinu i raku pokazala smanjenje rizika od razvoja raka ili umiranja od te bolesti

Znanstvenici, međutim, ne sumnjaju da su “dokazi na vidiku”, to prije što se upravo provode, kako se navodi u članku, četiri velika kliničkih ispitivanja o tome smanjuje li aspirin rizik od pojave raka, smrtnosti od raka ili oboje, a jedno od tih istraživanja uključuje 19.000 sudionika starijih od 65 godina i trajat će pet godina.

 

Izvor: slobodnadalmacija.hr