Može li plazma mladih ljudi liječiti Alzheimerovu bolest?

Saul Villeda proveo je cijelu godinu u istraživanju koje pomalo podsjeća na medicinu srednjega vijeka. Naime, ispitivao je mogu li se stari i nemoćni pomladiti transfuzijama krvi mladih…


….ali ne mladih ljudi, nego mladih miševa. Bilo je to 2007. godine, a hipoteza i nije tako apsurdna kako se doima. Villeda je proveo seriju pilot studija s parovima miševa kojima su kirurškim putem spojeni krvožilni sustavi kroz nekoliko tjedana. Dakle, mladi su miševi primali krv od starijih, a stariji miševi od mladih. Villedu je zanimao utjecaj na mozak, naročito hipokampus, jer tijekom starenja slabe veze među neuronima koji polako umiru. Hipokampus je dio mozga ključan za memoriju i učenje, a starenjem mu funkcija slabi ranije i brže od ostalih područja mozga. Rezultate je predstavio svojim kolegama na jutarnjem sastanku u Sveučilištu Stanford.
'Napetost u sobi mogla se napipati' prisjeća se Tony Wyss-Coray. 'Sjećam se prvog pogleda na mikroskopske snimke i uzdaha oduševljenja.' Kod starih je miševa koji su primali krv mladih došlo do snažnog rasta moždanih stanica u hipokampusu. Imali su 3 do 4 puta više novonastalih neurona nego miševi iste dobi i karakteristika koji nisu primali krv. Zanimljivo, krv starih miševa imala je suprotan učinak na mozak mladih miševa. Sprečavala je razvoj novih neurona, a mladi su miševi počeli izgledati prestari za svoju dob. I drugi znanstvenici na sastanku bili su impresionirani. Neki su bili i skeptični. 'Je li to moguće?' pitali su se.
Wyss-Coray bio je prvi član obitelji koji je završio fakultet. Poslije doktorata 1993. godine postaje asistent na priznatom Scripps Research Institute gdje proučava demenciju uzrokovanu AIDS-om. To je dovelo do njegovog istraživanja Alzheimerove bolesti s naglaskom na imunološku podlogu bolesti. 2002. godine prelazi na Sveučilište Stanford na kojem radi i danas.
Većinu svojih istraživanja o Alzheimerovoj bolesti Wyss-Coray provodi na miševima koji su genetski modificirani tako da razviju Alzheimerovu demenciju. To je ujedno i osnovna zamjerka njegovim istraživanjima. Naime, ispitivani miševi oponašaju genetski nasljedne oblike demencije, ali ne odgovaraju sporadičnim oblicima Alzheimerove bolesti koje su zastupljene u ljudi. U šali se kaže: 'Ako si miš s Alzheimerom, možemo ti pomoći, nema problema'. Nažalost, za ljude još nije pronađen lijek.
Nakon spomenutog sastanka i prvih rezultata na miševima od prije 7-8 godina, dramatično se napredovalo u sličnim istraživanjima. To je dovelo do pretpostavke kako u 'mladoj krvi' može biti prisutan protuotrov za razarajuće učinke starenja. Ovoj se hipotezi ipak treba pristupiti s odgovarajućom dozom skeptičnosti jer su sve studije do sada bile provedene na miševima. Nisu samo Wyss-Coray i Villeda provodili istraživanja o utjecaju 'mlade krvi'. Thomas Rando, neurolog na Sveučilištu Stanford već je dokazao kako krv mladih miševa utječe na brže zacjeljivanje rana u starijih miševa aktivacijom matičnih stanica. Usput je primijetio kako dolazi do rasta novih moždanih stanica u starih miševa. To ga je zaintrigiralo, te je zaposlio Wyss-Coraya na Stanfordu i s njim započeo dugogodišnju suradnju.
Dva člana ekipe Thomasa Randa su na Sveučilištu Berkely dokazali kako hormon oksitocin (poznat kao hormon ljubavi) obnavlja i pomlađuje staro mišićno tkivo. Amy Wagers je na Sveučilištu Harvard testirala izdržljivost starih miševa na pokretnoj traci. Pokazala je da stari miševi, koji su dobivali plazmu mladih, mogu izdržati čak sat vremena trčeći na pokretnoj traci, dok stari miševi koji nisu dobivali 'mladu plazmu' izdrže u prosjeku 35 minuta.
Sve opisane studije su na istom tragu. Među stotinama spojeva zastupljenih u krvi, nalaze se proteini koji čuvaju mladost tkiva i proteini koji ih čine starima. Wyss-Coray ima hipotezu: kad se rodimo, krv je puna proteina koji omogućuju rast i regeneraciju tkiva. Kako starimo, razina ovih proteina opada u krvi. To se događa ili zato što stanice koje ih stvaraju stare i gube funkcionalnost, ili zato što im je učinak suprimiran nekim aktivnim, genetski uvjetovanim programom. U oba slučaja, ovi mladenački proteini nestaju iz krvi, a tijelo polako propada. Dolazi do stvaranja proupalnih proteina koji se nagomilavaju u krvi, stvarajući kroničnu upalu koja oštećuje stanice i ubrzava starenje. Gotovo je na razini mita da nešto iz mladog organizma može pomladiti stari. I čini se da je to istina. Ali to otvara i brojna pitanja vezana za sigurnost.
Što se sve može dogoditi na crnom tržištu i u glavama zlih ljudi gdje djeca krvare za onoga koji da najviše novca ili gdje jednostavno nestaju s ulice bez traga i glasa? Ovi strahovi nisu bez osnove: zdravlje je postalo područje najvećeg zanimanja za kriminalce i prevarante u kojem se zna cijena za prodani bubreg.
Svejedno, bez ispitivanja u ljudi nauka neće napredovati.
U listopadu 2014. godine Wyss-Coray počinje prvo ispitivanje s ljudima. Na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Stanford infuzije plazme uzete od mladih ljudi daju se ispitanicima starije dobi koji boluju od Alzheimerove bolesti. Ispitivanje predvodi Sharon Sha, specijalist bihevioralne neurologije koja većinu svog rada posvećuje bolesnicima od Alzheimerove bolesti. U ispitivanje smije uključiti samo 18 ljudi u dobi od 50 do 90 godina s blagom do umjereno razvijenom Alzheimerovom bolešću. Svaki ispitanik dobiva jedinicu plazme ili fiziološku otopinu (razblažena otopina soli), i to jednom tjedno kroz 4 tjedna. Zatim su 6 tjedana slobodni, a potom nastavljaju s još 4 tjedna infuzija. Oni koji su prvi put dobili plazmu, sada će dobiti fiziološku otopinu, i obratno. Ni ispitanici ni ispitivači ne znaju što je u infuziji, tj. radi se o dvostruko slijepom pokusu gdje je terapija tajna.
Ako se stanje bolesnika popravi nakon primanja plazme, znanstvenici će biti oduševljeni. Ali, rezultate će trebati potvrditi, po mogućnosti u drugim bolnicama i s većim brojem bolesnika kako bi se svi uvjerili u učinkovitost 'mlade plazme' u liječenju Alzheimerove demencije. Zatim će trebati odrediti najbolje doziranje i stupanj razvoja bolesti, te kako dugo primjenjivati terapiju, ima li uopće učinka u uznapredovaloj bolesti, koje su nuspojave? Hoće li davanje „proteina za pomlađivanje dovesti do promjene imunološkog odgovora bolesnika i možda rezultirati pojavom karcinoma? Može li plazma djelovati jednako povoljno na miševe i na ljude? Naime, ljudi žive dulje od miševa, pa je pitanje može li se uopće povući usporedba u djelovanju i koja će biti odgovarajuća doza za ljude.
Dakle, čak i ako ispitivanje ne pokaže povoljne učinke, za očekivati je nastavak s većim i češćim dozama, možda s plazmom mlađih donora…

Za vrijeme ispitivanja vode se i dnevnici u koje se upisuje kako se bolesnici osjećaju i što rade. Na tim se stranicama možda već danas mogu pročitati naznake nade u poboljšanje ili čak izlječenje.
U svakom slučaju, ljudski je nadati se…


Ovaj članak prenesen je iz časopisa The Guardian i djelomično je sažet.
Referenca:
1. http://www.theguardian.com/science/2015/aug/04/can-we-reverse-ageing-process-young-blood-older-people