Određuje li nas nasljeđe?

Na svijet dolazimo s nasljeđem. U kolikoj mjeri nas određuje naša biologija ili su ipak veći utjecaji okoline? Još donedavno ljudi nisu imali puno znanja o genetici te su iskustvom spoznavali kako se nasljeđuju određene osobine.

Na taj su način utvrdili kako mogu dobiti najotpornije vrste biljaka i kakva je vjerojatnost da se neka osobina izrazi. Danas, razvojem znanosti imamo napredne tehnike, s kojima možemo pročitati genetski kod. Možemo utvrditi rodne veze, sklonost za razvoj određene bolesti, vjerojatnost za pojavu i prijenos genetskih bolesti kod nas i naših potomaka, identificirati osobe.
Genetski zapis je jedinstven – kao otisci prstiju, jer ne postoji dvoje ljudi na svijetu koji imaju isti genetski zapis (osim jednojajčanih blizanaca).

Česta je uzrečica da je sve u genima. Sve donedavno smatralo se da geni kontroliraju sve, i da je sve unaprijed određeno nasljeđenom genetskom strukturom - izgled, visina, boja kose, očiju, sklonost određenim bolestima (dijabetesu, tumorima) te da se tu ništa ne može učiniti. Novija saznanja su otkrila da je uloga gena kao "vladara" doista velika, ali isto tako i bitno je određena utjecajima iz okoliša u koje spada i naš stil života - način prehrane, tjelesna aktivnost, izloženost stresu, otrovnim tvarima, zračenjima...
Geni zaista mogu ukazivati na vjerojatnost (ponekad i dosta veliku) za razvoj neke bolesti. Postoje nasljedni čimbenici koji povećavaju rizik pojedinca za razvoj određene bolesti, ali ipak se radi samo o predispoziciji koja se može, ali i ne mora manifestirati.
Procesi starenja su također "u genima". U novije vrijeme znanost pokušava razjasniti mehanizme starenja i otkriti kako se boriti protiv takvih procesa. Otkriveni su mnogi biokemijski procesi koji utječu na starenje i do sada je prezentiran velik broj teorija starenja. Neke teorije se zalažu za objašnjenje starenja kao genetički predodređenog procesa, a druge objašnjavaju starenje kao propadanje organizma zbog nakupljanja oštećenja u stanici.

Mehanizmi starenja aktiviraju se već pri rođenju. Utvrđeno je da se starenjem skraćuju strukture na krajevima kromosoma – telomere. Analizom dužine telomera može se odrediti nečija biološka starost. Primjećeno je da populacije koje imaju dulje telomere u prosjeku žive dulje. To znači da pojedinci koji imaju dulje telomere imaju puno bolje izglede za dulji i zdraviji život, ali se ne može tvrditi da će zato sigurno i živjeti dulje. Naime, osim genetskih predispozicija na dužinu telomera utječu i životne navike te je njihova dužina u konačnici rezultat i vanjskih utjecaja.

Dakle, zaista je moguće u određenoj mjeri pozitivno utjecati na usporavanje procesa starenja provodeći zdraviji način života.

 

mr. sc. Antun Vučica, prof. defektolog
dugogodišnji ravnatelj domova za stare i nemoćne osobe