Palijativna skrb

U proteklih nekoliko godina, u medijima, javnosti i u stručnim krugovima sve više čujemo izraze poput palijativna skrb ili palijativna medicina. S jedne strane čini se da je došlo do „nagle“ popularizacije palijativne skrbi, međutim skretanje pozornosti na problematiku palijative je rezultat dugogodišnjeg rada Hrvatskih stručnjaka entuzijasta na tom području. Iako se sve više priča o palijativnoj medicini ili skrbi, njena realizacija na svima razinama (edukacija, zakoni, resursi, organizacija) zaostaje iza svjetskih trendova.

Nerijetko se sam termin banalizira ili krivo upotrebljava od strane laika, ali i medicinskog osoblja, što govori o nedovoljnoj educiranosti o ovoj temi.

Što je zapravo palijativna medicina ili skrb? 

Definicija kao i uvijek ima napretek pa evo jedne iz Bijele knjige standarda palijativne skrbi izdane od strane Europskog udruženja za palijativnu skrb (EAPC): „Palijativna skrb je aktivna, ukupna skrb za pacijenta čija bolest ne reagira na postupke liječenja. Najvažnije je suzbijanje boli, ili drugih simptoma te zbrinjavanje socijalnih, psiholoških i duhovnih potreba. Palijativna skrb je interdisciplinarna u svom pristupu te svojim djelokrugom obuhvaća pacijenta, obitelj i zajednicu.“

U klasičnom smislu medicinu možemo podijeliti na preventivnu, kurativnu i palijativnu. Unutar kurativne medicine, zdravlje je jednako odsutnost bolesti. Međutim kad se radi o kroničnom ili terminalnom bolesniku, onda je jasno da kurativni dio medicine ne ispunjava svoju svrhu.

Medicina ne može neograničeno udaljavati smrt u slučaju neke bolesti. Kad medicinska terapija ne djeluje, ono što opet postaje prioritetom jest sam bolesnik, a ne bolest. Postupci palijativne medicine ili skrbi usmjereni su na osobu i uključuju kontrolu boli i podizanje kvalitete, a ne kvantitete života. Da bi to bilo moguće, cijeli tim stručnjaka se skrbi za bolesnikove kompleksne potrebe – zdravstvene, psihološke, duhovne, socijalne itd... 

Jako bitna stavka je vještina komunikacije bilo na relaciji tim bolesnik, bilo među samim članovima tima. Osobno smatram da bi zdravstvo bolje  funkcioniralo kad bi neka načela palijativnog pristupa bila više zastupljena u kurativnoj medicini.

Povijest palijativne skrbi

Postoji niz relevantnih osoba i bitnih događaja u razvoju palijativne skrbi. U daljnjem tekstu spominjemo samo njih nekoliko, dok ostale potpuno nepravedno moramo izostaviti zbog obima podataka.

Skrb za umiruće razvija se u 17. stoljeću kroz napore sv. Vincenta de Paula utemeljitelja sestara milosrdnica u Parizu. Sestre milosrdnice otvorile su brojne hospicije za brigu o „nevidljivima“ – siročadi, bolesnima, siromašnima i umirućima. 

Moderni hospicijski pokret počinje u Engleskoj šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada se zahvaljujući brzom razvoju farmaceutske  industrije, pogotovo razvoju lijekova za smanjivanje i ublažavanje boli razvijaju uvjeti za oživljavanje hospicijske djelatnosti. To je uočila Dame Cicecly Saunders, koja osniva hospicij sv. Kristofora u Londonu.

I u Hrvatskoj u 14. stoljeću Dubrovnik otvara hospicij, ali je njegova djelatnost u dalekoj prošlosti  zamrla.

Moderni hospicijski pokret u Hrvata počinje 1994. godine kad prof. dr. Anica Jušić umirovljena neuropsihijatrica, osniva Hrvatsko društvo za hospicij/palijativnu skrb pri Zboru liječnika. Od tada su se desile mnoge promjene i događaji su se intezivirali u proteklih nekoliko godina.

Tko je palijativni bolesnik?

Iako se pojam palijative najčešće veže za osobe u terminaloj fazi života, status palijativnog bolesnika dobiva dijete ili odrasla osoba onog trenutka kad mu je dijagnosticirana kronična ili neizlječiva bolest. Palijativna skrb primjenjuje u svim fazama bolesti bez obzira na prognozu i ishod, dok pojam  terminalne skrbi (tzv. hospicijska skrb) obuhvaća medicinsku pomoć u zadnjoj fazi života i potporu obitelji u fazi žalovanju. Palijativna medicina je potpuna skrb o bolesnicima oboljelim od neizlječivih bolesti s ciljem postizanja najbolje moguće kvalitete života za bolesnike i njihove obitelji. Od bolesnika koji trebaju palijativnu skrb polovica boluje od raka, dok ostatak čine bolesnici koji boluju od demencije, posljedica moždanog udara, ostalih kroničnih neuroloških bolesti te kroničnih bolesti jetre, srca i pluća. Obzirom na dijagnozu i ishod, kod osobe može doći do poboljšanja stanja, povlačenja simptoma i bolesti te osoba više nema status palijativnog bolesnika.

Organizacija palijativne skrbi

Potrebno je razlikovati nespecijalizirane i specijalizirane službe palijativne skrbi. Nespecijalizirane službe su sve one koji koriste načela palijativnog pristupa (u daljnjem tekstu), a da im ona kao takva nije glavna djelatnost. To su npr. zdravstvena njega u kući, opća medicinska praksa, domovi za starije i nemoćne, odjeli interne medicine, radiologije i kirurgije. U Hrvatskoj se zapravo najveći dio palijativne skrbi pruža kroz navedene službe. Specijalizirane službe palijativne skrbi podrazumijevaju službe potpuno posvećene palijativnoj skrbi, čiji su timovi posebno educirani u ovom području skrbi. One podupiru i skrbe za pacijenta i njegovu obitelj, bez obzira na mjesto boravka, bilo to kuća, bolnica, dom umirovljenika ili specijalizirana jedinica za palijativnu skrb. U navedene službe ubrajaju se bolnički timovi palijativne skrbi, interdisciplinarni tim kućne palijativne skrbi, dnevni boravak bolesnika, ambulante za bol i palijativnu skrb

Načela palijativnog pristupa/skrbi

• osigurava smanjenje bolova, olakšava disanje, uklanja mučninu i druge stresne simptome;

• zagovara život te umiranje prikazuje kao normalan proces;

• nema namjeru niti ubrzati niti odgoditi smrt;

• integrira psihološke i duhovne aspekte bolesnikove skrbi;

• nudi sustav potpore kako bi pacijenti živjeli što aktivnije;

• nudi sustav potpore kako bi se obitelj lakše nosila s bolešću;

• koristi timski pristup kako bi se ispunile potrebe pacijenata i njihovih obitelji;

• poboljšava kvalitetu života;

• primjenjuje se rano tijekom bolesti, u kombinaciji s drugim terapijama kojima se namjerava produžiti život, poput kemoterapije ili zračenja.

 

Ana Drnasin, dipl. psih.