Dostojanstvo starijih osoba

Dostojanstvo čovjeka i ljudska prava nerazdvojivo su povezani. Kao polazište ljudskih prava, dostojanstvo inzistira na poštovanju svakog čovjeka štiteći ga od svih zloupotreba koje ga dovode u neravnopravnu poziciju. Dostojanstvo je svakom čovjeku urođeno, ne poznaje dobne granice, ne može se smanjivati niti izgubiti. 

Nacionalne i međunarodne politike zdravstvene i socijalne skrbi sve više naglašavaju pravo na dostojanstvo starijih osoba i nužnost njegova postojanja (Department of Health, 2001.; Povelja o temeljnim pravima Europske unije, 2000.)

Dostojanstvo je, uz neovisnost, samoispunjenje, skrb i društveno sudjelovanje, jedno od temeljnih načela kojima UN opisuje aktivno starenje. Njime poručuje da bi starije osobe trebale:

1. moći dostojanstveno i sigurno živjeti te biti zaštićene od izrabljivanja i tjelesnog i psihološkog zlostavljanja;
2. biti sigurne da će se s njima postupati pošteno, bez obzira na dob, rasnu ili etničku pripadnost, invaliditet ili drugi status, kao i da će biti cijenjeni neovisno o svom gospodarskom doprinosu (načela Ujedinjenih naroda o skrbi za starije ljude, koju je 1991. usvojila Glavna skupština UN-a). 

Različite su perspektive dostojanstva: kako starije osobe gledaju na svoje dostojanstvo, kako stručnjaci u zdravstvenoj i socijalnoj skrbi, a kako mlađi članovi društva na dostojanstvo starijih. Dostojanstvo starijih osoba se može promatrati kroz područja poštovanja i priznanja, sudjelovanja i uključenosti u društvo te dostojanstvo u potrebnoj skrbi. Poštovanje koje prime od drugih, osobito članova obitelji i mlađih članova, i ono koje imaju prema sebi temeljni su za njihov osjećaj dostojanstva. Isto tako razina sudjelovanje i uključenost u društvo, i u donošenju odluka o njima samima, i u drugim aktivnostima društva, intenzivno utječe na njihov osjećaj identiteta i zasluženog dostojanstva.

Promatranje starijih osoba kao homogene skupine, što je najrašireniji stereotip ili kao neaktivne i nesamostalne članove društva ozbiljno narušava njihovo dostojanstvo.

Kada govorimo o dostojanstvu osoba starije životne dobi u skrbi polazište sustava treba biti osnaživanje osoba te prilagođavanje usluge njihovim objektivnim, ali i subjektivnim potrebama. Istraživanje (Van Hooft, Gillam i Byrnes, 1995.) govori da postoji osam čimbenika koji promiču dostojanstvo u skrbi. Svaki od tih čimbenika dostojanstva morao bi biti sastavna komponenta skrbi i to:

• izbor i kontrola,
• komunikacija,
• hrana i briga o prehrani,
• ublažavanje boli,
• osobna higijena,
• praktična pomoć,
• privatnost i
• društvena uključenost.

Međutim, opterećen brojnim troškovima i stalnom smanjivanju dostupnih sredstava, upravo sustav, kao najodgovornija karika u lancu, ponekad gubi uvid u svrhu svoga postojanja, postavljajući granice koje mogu ugroziti dostojanstvo njihovih korisnika (Izvješće Pučkog pravobranitelja 2017.) – npr. otežan pristup skrbi, smanjen broj osoblja i sl.

Promjene u zdravstvenom stanju, potreba za pomoći pri osobnoj njezi, dugotrajna institucionalna skrb i gubitak bliskih osoba, ali i društveni čimbenici kao dobna diskriminacija te nejednak pristup zdravstvenoj i socijalnoj skrbi, needuciranost stručnih osoba za rad sa osobama starije dobi ili javnosti o dostojanstvu i pravima, pridonose marginalizaciji i obezvređivanju starijih osoba koji potkopava njihovo dostojanstvo.

Zaštita dostojanstva treba biti jedan od temelja kreiranja mjera i aktivnosti prema starijim osobama jer neodvojiv od ljudskih prava, aktivnog starenja i kvalitete života starijih osoba utječe na jedno od osnovnih (nad)nacionalnih nastojanja - uspješno i kvalitetno starenje stanovništva.

Jelena Milin, dipl. socijalna radnica

Dom za odrasle osobe Sv. Frane Zadar