Nikada nije kasno za učenje


Pedesetsedmogodišnji Ken Matheson odlučio je vratiti se ponovo u školske klupe, odnosno fakultetske. Na Sveučilištu Capilano, katedra za dokumentarni film bio je veliki i hrabri korak, pogotovo uzevši u obzir da je jedva završio srednju školu.

Kaže da je bio poprilično uzbuđen prvog dana te da se čudno osjećao okružen djecom. No, taj ga osjećaj nije spriječio da nastavi u zacrtanom smjeru jer prema njegovoj životnoj filozofiji, čovjek ne smije dozvoliti da strah prevlada.
Nekoliko mjeseci od početka studija, jako je zadovoljan i studijem i mlađahnim kolegama. Cijelo iskustvo potaknulo ga je da svijet gleda drugačijim, mlađim očima te istovremeno održava mozak oštrim.
Najveći izazov povratka u školske klupe je ponovno učenje, sklapanje novih prijateljstava te učenje novih tehnologija. Velika je razlika u obrazovanju danas i prije 40 godina, ističe Ken.
Ken je jako zahvalan na novotkrivenoj strasti. Jer usprkos procesu prilagodbe koji je morao proći, smatra da sve što je dosada radio u životu ga je na određeni način pripremilo da stvara dokumentarne filmove.
U mladosti je sanjao da bude veterinar, no nakon srednje škole odabrao je vojni koledž. Umirovljen je nakon 20 godina vojne službe, a nakon vojske okušao se kao avanturistički vodič gdje je imao priliku putovati po cijelom svijetu te upoznavati ljude i skupljati priče. Snimanje dokumentarnih filmova dopušta mu da kombinira strasti za prepričavanjem, divljinom i upoznavanjem novih ljudi u jednu. „Volim snagu pripovijedanja i želim saznati što motivira ljude. Uvijek se divim ljudskom duhu i što se sve može postići“, zadovoljno kaže Ken. Upoznavanje novih ljudi također ga veseli jer ima priliku uspostaviti dublje osobne odnose, pogotovo kada podijele najintimnije misli i osjećaje.
Jako je temeljit kada stvara priču za dokumentarac i uvijek traži iskrene ljudske priče. Inspiraciju crpi iz dokumentarca o Muhamedu Aliju, koji je po njemu najbolji dokumentarac. Način na koji je sniman je ono što ga posebno fascinira. Peter McCormack, redatelj dokumentarca, nije nikada intervjuirao Alija, već borce s kojima se borio te je na taj način publika s njim upoznata kroz njegove protivnike. Snaga priče leži u činjenici da se borce prikaže kao stvarne ljude.
Kenov uzor bio je vlastiti otac koji je također snimao dokumentarce, iako amaterski. Kaže da je siguran kako bi njegov otac bio ponosan na njegovu novoizabranu profesiju. Danas mu je najveća podrška mu supruga koja se također tri godine prije njega vratila na fakultet čime ga je ohrabrila da posluša svoje srce i ne dopusti strahu da ga nadvlada.
Ken je iznimno zahvalan i zadovoljan na odabiru koji mu je zasigurno promijenio život na bolje, te se nada da će njegov primjer poslužiti i ostalima koji imaju slične želje i s porukom kako nikada nije kasno za učenje i da ne treba zbog dobi odustajati od sna.


Izvor:seniorlivingmag.com