Nije lako biti umirovljenik

U gradu Splitu živi oko 42 000 osoba starijih od 65 godina, ili gotovo 13% od ukupne populacije, što je više od prosjeka u Republici Hrvatskoj. Prema kriterijima Ujedinjenih Naroda i Svjetske zdravstvene organizacije, udio od preko 10% osoba te dobi svrstava neku grupu (grad, narod) u "vrlo staru" kategoriju.
Štoviše uslijed društvene tranzicije, kod nas je porastao broj rano umirovljenih osoba koje žive umirovljeničkim načinom života, iako imaju očuvane radne i stvaralačke potencijale. Pri tome ogromni ljudski resursi, iskustvo, znanje i vrijeme umirovljenih građana ostaju neiskorišteni. Promjena društvenog sistema i slaba ekonomska moć potisnula je ovu kategoriju stanovništva na margine života u zajednici.

Osim  promjene društvenog sistema, došlo je i do socio-psiholoških promjena.  Broj stanovnika Splita povećao se za deset puta u pet desetljeća. Najveći dio sadašnjih umirovljenika doselio se iz ruralnih sredina. Tradicionalni, ruralni način života starijih osoba u okviru proširene obitelji nije više moguć, a novi sadržaji i urbana kultura nisu stvoreni.

Usprkos naporima zadnjih godina, Grad Split nije još našao načina da odgovori na brojne potrebe populacije starijih osoba koja stalno raste, kao i na brojna druga socijalna pitanja.

S druge strane stvara se sve više privatnih kapaciteta za smještaj starijih kao i privatnih institucija i agencija za pomoć u kući, čije je poslovanje zasnovano na profitu. Veliki dio starijih nema mogućnosti koristiti takve usluge ili se otežano prilagođava i ne poseže u obiteljske materijalne rezerve. Vrijedno je naglasiti da su ukupne snage obitelji znatno smanjene zbog ekonomske krize i nezaposlenosti. Ostaje utisak da su zakonski oblici omogućili bolju skrb za starije, ali u praksi nema dovoljno kvalitetnih Projekt je dobro poznat u Splitu i odlično prihvaćen od strane korisnika. Osnovni prigovor korisnika projekta je bio nemogućnost pružanja usluga u kući u skladu s promjenjivim potrebama  korisnika. Neposredno pružanje usluga najugroženijima je moralna obveza svih koji rade sa starijim, jer starima i nemoćnima treba zaštita i potpora. U tom kontekstu se kao specifičan problem ukazuje nedostatak usluga gerontodomaćice, a s druge strane i nemogućnost plaćanja takve usluge od strane korisnika, zbog čega starije osobe žive u veoma lošim higijenskim uvjetima.

U rascjepu između ranijih stavova kako je država dužna pružiti potpunu potporu starijima i načela supsidijarnosti, koje još nije u javnosti do kraja prihvaćeno, starije osobe ostaju zanemarene i žive u krajnje nepovoljnim okolnostima. U većim urbanim sredinama poput Splita česti su primjeri potpune izoliranosti starijih osoba, koje u masi ljudi žive sami i zaboravljeni. Nisu rijetka niti teška zanemarivanja, iskorištavanja, pa i zlostavljanja starijih. Informacije o tome ostaju izmijenjene predrasudama i zataškane.

S druge strane stvara se sve više privatnih kapaciteta za smještaj starijih kao i privatnih institucija i agencija za pomoć u kući, čije je poslovanje zasnovano na profitu. Jedno od mogućih kvalitetnih odgovora na potrebe starijih u ovakvim prilikama su neprofitne aktivnosti i projekti. Financijsku potporu takvim projektima mogu pružiti: lokalna uprava i samouprava, donatori i sponzori, sami korisnici i članovi obitelji, volonteri te država kroz projekte ministarstava.