Poticanje međugeneracijske solidarnosti i odgovornosti

Tijekom čitavog životnog vijeka, starenje utječe na pojedinca; na tijelo, navike, mogućnosti i položaj u društvu. Posljednjih pedeset godina, očekivani životni vijek povećao se za približno jedno desetljeće, na 80 godina. Prema našim saznanjima, nikad u povijesti Europljani nisu tako dugo živjeli. Međutim, starenje ne utječe isključivo na pojedinca, već i na demografsku sliku europskih regija. Dok neka područja bilježe rast radno sposobnog stanovništva, u drugima dolazi do intenzivnog starenja, što utječe na zdravstveno, gospodarsko i ekonomsko stanje zajednice čiji se pojedinci susreću s posljedicama zrele dobi.

Naime, za većinu ljudi umirovljenje podrazumijeva pad prihoda, pojavu psihomotornih i tjelesnih poteškoća, smanjenje mobilnosti te odvojenost od društva. Stoga, države članice Europske Unije nastoje odgovoriti na posljedice starenja poboljšanjem sustava obrazovanja i stjecanja vještina, poticanjem duljeg i potpunijeg radnog vijeka te reformama sustava socijalne zaštite i mirovinskog sustava. Ipak, u svijetu koji se suočava sa stalnim promjenama takvo nastojanje nije dovoljno; potrebno je razmotriti nove pristupe. S tim na umu, Zelena knjiga o starenju i poticanju međugeneracijske solidarnosti i odgovornosti potiče sveobuhvatnu raspravu o politikama i temama glede starenja, pri čemu polazi s pozicije da se na čovjekov životni ciklus odražava čitav niz društvenih i osobnih faktora na koje je moguće utjecati tako da živi zdravo, kvalitetno i aktivno.

Da bi društvo nadišlo probleme povezane s posljedicama starenja valja primijeniti dva koncepta: zdravo i aktivno starenje te cjeloživotno učenje. Osnova zdravog i aktivnog starenja jest kontinuirano vođenje zdravog načina života, što podrazumijeva promjenu potrošačkih i prehrambenih navika te povećanje stupnja tjelesne i društvene aktivnosti. Time se smanjuje rizik od kardiovaskularnih bolesti i raka, koji su glavni uzroci smrtnosti kod ljudi mlađih od 75 godina. Iako odgovornosti za vlastito zdravo i aktivno starenje prvenstveno nosi pojedinac, javne politike mogu potaknuti sprječavanje i otkrivanje bolesti te poboljšati zaštitu građana od posljedica lošeg zdravlja. Drugi stup adekvatne i kontinuirane brige o vlastitom životu jest cjeloživotno učenje, koje potiče građane na ulaganje u znanje, vještine, i kompetencije. Ulaganjem u učenje pojedinci održavaju vlastite izglede za zapošljavanje, uspješno mijenjaju radna mjesta, profesionalno napreduju; ostaju zaposleni i zadovoljni su poslom. Za građane

starije dobi, kontinuirano učenje umanjuje rizik od demencije i kognitivnih teškoća, pri čemu ih potiče na aktivnost i aktivno dioništvo u društvu. Upravo je aktivno dioništvo starijih osoba u društvu temelj na kojem počiva budućnost europske zajednice, čije članice teže povećanju radno aktivnih građana; bez kojih nije moguće održati europski standard života.

Iako se povećala, stopa zaposlenosti među starijim radnicima u EU i dalje je niska, a građanima nakon pedesete godine prijeti povećan rizik od dugotrajne nezaposlenosti. Mnogi radnici zrele dobi suočavaju se s teškoćama u zapošljavanju, nemogućnostima osposobljavanja, promjenama radnog mjesta te zadacima koji nisu prilagođeni njihovoj dobi. Olakšano obavljanje i pristup radu moguće je odobravanjem poreznih olakšica poslodavcima te prilagođavanjem i poboljšanjem uvjeta na radu.

Ujedno, poticanjem poduzetništva kod starijih osoba produljuje se radni vijek, smanjuje nezaposlenost, poboljšava socijalna uključenost te osigurava međugeneracijska suradnja i prijenos znanja. Međutim, starenje stanovništva zahtjeva i pravodobnu izmjenu te financijsku zaštitu građana koji imaju umanjenu mogućnost zapošljavanja. Stoga, potrebno je izgraditi primjeren, pravedan i održiv sustav mirovina. Jedan od načina osiguranja funkcionalnosti mirovinskog sustava jest ograničavanje prijevremenog umirovljenja na objektivno opravdane slučajeve te uspostava općeg prava na rad. Uz financijsku zaštitu, građani zrele dobi često trebaju zdravstvenu i dugotrajnu skrb, koju je moguće poboljšati ulaganjem u infrastrukturu i kvalitetu usluge, što nije moguće bez rješavanja problema poput manjka osoblja te bez unaprjeđenja tehnologije.

Osim zdravstvenog sustava, o osobama zrele dobi skrbe i socijalna poduzeća i neprofitne organizacije, čija učinkovitost leži u njihovim lokalnim korijenima te izričitih društvenih ciljeva. Uz to, automatizacija i digitalizacija potiču na poboljšanje zdravstvenog sustava te širu i jednostavniju pristupačnost, što omogućava adekvatno i pravovremeno pružanje usluga zdravstvene i dugotrajne skrbi. Ujedno, uz razvoj informacijske i urbane infrastrukture, zajednica može pomoći pojedincima, posebice međugeneracijskom suradnjom, koja potiče društvenu koheziju, suživot te umanjuje isključenost osoba starije životne dobi; čuvajući njihovo mentalno zdravlje.

Naposljetku, jedna od dužnosti zajednice u kojoj žive osobe starije životne dobi jest razvoj svijesti o izazovima starenja, čije posljedice osjeća pojedinac, ali i društvo. Kako bi se dotični izazovi prevladali potrebno je razviti odgovarajuće strategije zasnovane na argumentiranoj raspravi i znanstvenim istraživanjima. Stoga, Zelena knjiga potiče na javno savjetovanje u trajanju od 12 tjedana, pri čemu se građani pozivaju da pruže vlastite odgovore na pitanja kako poboljšati kvalitetu života te uključenost građana zrele životne dobi u gospodarski, ekonomski te društveni aspekt njihove zajednice.