Branko Šegović, najstariji pretplatnik Hajduka

Branko Šegović prvi je na popisu Hajdukovih dugovječnih pretplatnika, 93 su mu godine, nije šala, ali ih šjor Branko nosi mladenački.

Vitalan je toliko da se skoro naljutio kad smo ga pitali hoće li doći i na utakmicu protiv Stromsgodseta:
- Asti miša, a kako neću?!

Ma, mislimo, vanka je skoro 40 stupnjeva, žega je, vrućina, pa da se malo čuvate...
- Ma, ništa ne smeta, dok ne smeta. A da kucnem o drvo, ćutin se dobro – pa smo skupa lupkali šakom o drveni stol.

U stanu smo šjor Branka na osmom katu prvog “Kineskog zida”, onog šta je bliže školskom igralištu. U Plančićevoj 14 živi Branko Šegović, s 93 godine na leđima svakako je raritet među Hajdukovim pretplatnicima. Bard. Prvi ispred svih. Šjor Branko kao – broj 1.
Na primjer, Špiro Milevčić, koji je već bio na našim stranicama, još je jači od šjor Branka šta se tiče pretplatničkog staža, jer šjor Špiro 57 godina zaredom kupuje pretplatu, a šjor Branko je uzima otkako se Hajduk preselio na Poljud, evo skoro 40 godina. No, s 93 godine životnog kalendara svakako zaslužuje prednost:

- Prije dolaska Hajduka na Poljud bio sam isto redovit, ali na istočnom stajanju Starog placa, e, tamo gdje su se okupljali najžešći navijači. Kad se preselilo na Poljud uzeo sam pretplatu, moje društvo i ja, već smo ušli malo u ozbiljne godine: sektor R, red 29, sjedalo 1, tu sam ja i možete me nać na svaku utakmicu ako sam u Splitu - kaže nam Šegović.

Kako to mislite, ako ste u Splitu?
- A je, jer još uvijek i u ovim godinama znam biti na putu. Ja sam vam inače koreograf, diplomirani koreograf i član Svjetske folklorne grupe. Da se ne hvalim, poznat sam i priznat u toj branši i često me pozovu na razne manifestacije. A ja još uvijek putujem. Moja prva ljubav je balun, to je sigurno, ali kao navijač, a posao je posao. Ja sam koreografiju studirao u Baselu i Zagrebu. Vodio sam folklor u društvu “Jedinstvo”, proputovao sam veliki dio zemaljske balote. Tu i tamo i danas znam otputovati na neke sastanke, druženja. Ja sam vam i etnolog, istraživao sam puno po Dalmaciji, istraživao narodne nošnje, običaje. Ako nisam na putu, nego doma u Splitu, onda sam i na utakmicama Hajduka.

Čuli smo da ste pretplatnik i na Splita? Kod “crvenih”?
- A je, istina je, otkako je Split ušao u Prvu ligu i za to sam uzeo pretplatu, da me moje mjesto čeka. Hajduk je Hajduk, ali drag mi je i Split. Ja sam od onih Splićana kojima je drago da su oba kluba u prvoj ligi, to ne bi trebalo nikome smetat.

Jeste li vi najstariji nogometaš Splita, kako sam negdje imao priliku čuti?
- Ne znam što oni govore u Splita, ja sam tamo igrao nogomet kao “juniorac”, a nikad u prvu momčad, koliko me pamćenje služi, to je istina... Moj pokojni stric Pavao Alujević odveo je Žarka Alujevića i mene da igramo u juniorima Splita. Onda su prostorije Splita bile u Kavanjinovoj ulici i tamo smo se upisali.
A bio sam ubrzo i u Hajduka, jer nas je poveo barba Luka Kaliterna kad se iz Splita vraćao natrag u Hajduk, barba Luka se često selio iz jednog u drugi klub. Ovisi gdje bi se naljutio, štica’... Onda je mene uzeo za ruku i odveo u Hajduka. Balun volim, Hajduka, drag mi je i Split isto. Znači, ja sam bio “juniorac” u Splita, pa sam došao u Hajduk. Ali, nisam se dugo zadržao, osim na tribinama da gledam utakmice. Uz moj posao i balet, utakmice baluna su mi uvijek bile i ostale velika strast.

A gostovanja?
- Kako ne, pamtim vam je utakmicu Građanski - Hajduk kad su ostali 4:4, to je bila prava utakmica, vatromet golova, u Zagrebu na starom igralištu Građanskoga u Koturaškoj ulici.

Tamo je danas zgrada EPH-a?
- Od Savske kad se ide prema Savi, pa s lijeve strane. Nema toga igrališta više, a tamo je igrao Građanski. Imao sam sestre, jedna je živjela u Zagrebu, rado sam tamo odlazio, a bome kasnije sam i studirao u Zagrebu, e, prošlo je puno godina...

Priča nam šjor Branko, uspomene naviru, preskačemo s jedne na drugu temu, davne utakmice, Hajduk – Jugoslavija 5:2, na Starom placu, kad su golove zabili Leo Lemešić i Alujević, pa do prijateljstva s braćom Matošić, posebice Jozom, pa Gezom Šenauerom, Bearom...

U stanu mnoštvo uspomena, knjiga, figura u plesnim odorama, ali i Hajdukovih zastavica, pa onda na stoliću pjatić od - praške Sparte...
- Je, to mi je uspomena kad sam bio u Pragu, makar moram reći da sam ja osim Hajduka volio i Slaviju, a ne Spartu, što se tiče “českog” baluna, ja sam vam slavijaš... Ali, to je bilo u doba kad sam se družio s Jirijem Sobotkom, čuli ste za njega, bio je najbolji nogometaš u ta doba, član Hajduka, prvaka Banovine Hrvatske 1940. godine. Bili smo veliki prijatelji i on je kasnije dolazio u Split redovito. Sobotku često danas pogrešno izgovaraju, on je Jirži, a od milja Jirška, to je točno...

A šta vam se čini od Hajduka danas?
- Volio bih da je barem malo bolji, ali ja na to gledam sportski, šta mogu kad nisu bolji, isto ih iden gledat. Volim potez, lijepu akciju, plješćem i protivniku. Ja se ne živciram previše, nisam nagao. Nisam zagrižen, nego normalan gledatelj.

Takvi su i navijači oko mene, ozbiljni ljudi, nisu dičurlija na sektoru R gdje imamo pretplatu. Okolina mi je simpatična, zna se i kad je kome rođendan, mi smo vam prava klapa. A doli na terenu Hajduk šta uradi, dobro je... Nema više momčadi ka’ šta je bila tridesetih, Serđo Mrkušić, Jozo Matošić, Šime Milutin...
Asti, otišli smo puno davno, to je još bila Kraljevina Jugoslavija!
- Za nekoga ko je rođen 1922. ka’ ja, to su prve uspomene, pa onda žive najduže. A pamtim ih kao sad... Pratit Hajduka ostala mi je strast, a oni igrači iz mladenačkih mojih dana ostali su mi nenadmašni idoli. Kasnije sam vam ja puno prijateljevao s Bearom, vezala nas je i ljubav prema Teatru. Beara je u mladosti bio baletan, znao je plesati u “Eru” i “Morani”, odatle mu i nadimak Ero...

Ja sam ga zapravo i doveo u teatar, falilo je tko će plesat, a on je bio gipak, bio je dečkić koji je ‘vata balune iza branke, a i ja san stalno doli bio na Starom placu, gledao treninge. A Teatar preko puta. Sve je bilo u dva koraka. Kasnije smo mi godinama znali dugo šetati po Marjanu i ćakulati. Otkad mi nema Vlade velika je praznina... - raspričao se šjor Branko.

Letimo po uspomenama, gospodin Šegović je bio blizak salezijancima, fratrima, a bio je i planinar, u Mosora, često na izletima po vrletima, volio je i stolni tenis, kaže da je u svoje doba bio među boljima u cijeloj Jugoslaviji, pa nam vadi “dunlop” reket u futroli, ping-pong, i sad bi bacio partiju da ima stol u blizini, pamti i legendarnog Žarka Dolinara kao svoga suparnika, ako smo se dobro razumjeli.

Ćakulamo, leti vrijeme. Pitamo odakle je to prezime Šegović, a ne recimo Šegvić...
- Šegvići su stari Splićani, o’ kolina, ja bih rekao iz Radunice i sa Toća dolje im je Šegvića ulica. Mi nemamo veze s njima, baš nikakve. Mi smo Šegovići porijeklom iz Muća, a isto smo već odavna u Splitu. Moj je otac bio poznati veletrgovac Petar, na uglu Smodlakine imao je radnju. I nije volio balun, ja sam se morao sakrivati... Imao sam dobru maćehu, bolju od kruha, kad sam imao tri godine umrla mi je majka, a maćeha Jelica Alujević bila je najbolje stvorenje koje pamtim, ka prava mater.

I ona bi sakrila mome ocu da sam otišao na balun, on je mislio da je to nešto što ne treba ni radit, ni volit, takva su bila vremena... Otac Petar bio je poštovan i uspješan veletrgovac, nikad nam ništa nije falilo i živjeli smo baš dobro. Sestre su umrle, živ mi je brat Boris, a ja vam ovdje u svome stanu živim sam, navrate nećaci, nećakinje...
I za kraj:

- Učinili ste mi veliku čast i zadovoljstvo što ste me pozvali na razgovor, volim ja čitati Naprid Bili, sve pratim. I Hajduk nam je uradio veliku stvar, svim pretplatnicima. Lijepo je imati dolje uklesano ime.

Izvor: slobodnadalmacija.hr