Splićanin Ivica Bota: Moj recept za sreću u penziji glasi "Latite se motike i učite kineski!"

Mi njemu dobar dan, a on nama Ni hao. I tako dva puta. Pa dobro, znamo da politika mijenja čovika, najčešće nagore, ali da ga baš tako može izluditi, opaliti po glavi, e to nas je isto malo zabrinulo. Posebice kada je Splićanin Ivica Bota u pitanju, kojeg, isto kao i njegov dugovječni markantni brk, svi znaju.

Dakle, bio je dugogodišnji istaknuti djelatnik Hrvatskih autocesta, jedan od HSLS-ovih prvotimaca, pa kao pomoćnik ministra Vladin čovjek. Ni hao, mora da mu se nešto dogodilo. Valjda nije ništa ozbiljno.

-Je, opalilo me na kineski način. Ali pozitivno, i toliko da sam življi nego ikada. Ma ne, nisam poludio, samo sam otišao u penziju, i među svim lipim stvarima koje sam otkrio našlo se i učenje kineskog jezika. Tri mjeseca polazim tečaj na splitskom Filozofskom fakultetu. Imamo kinesku profesoricu koja nam predaje na engleskom, lipu, vridnu grupu mladih studenata, mojih novih kolega. I u 65-oj godini domaće zadatke. Pišem ih, kako ne. Nema zafrkancije. Dakle, ja vama Ni hao, ilitiga Dobar vam dan. Mogu ja i još, naučio sam dosta toga – kaže Ivica.

Ovo je priča o velikom zbogom i još većem dobro jutro, koja pokazuje kako godine nisu brana ni za što u životu. Dakle, nakon 40-ak godina radnog staža, gradilišta, projekata, Ivici je lani, u 64-oj došla direktiva za odlazak u penziju. Njih 11 starijih našlo se na udaru, nije bilo oću-neću, nego hajde. Što će, nije se htio parničiti zbog te jedne godine, i kao i ostali dostojanstveno se pokupio kući. I odjednom našao u nečem novom, pretihom, premirnom, preneprihvatljivom.

-Odjednom nije bilo sastanaka, poslova, šefa s direktivama, terena, kolegija... Odjednom je došlo veliko ništa. Ma nije bilo ni politike da se njome zabavim, odustao sam od nje prije deset godina. Neću lagat, uvatija me šok. Šok! Nisan zna sam šta ću sa sobom, nikako ti proć tih osam sati koje san prije provodia na poslu. Uvatiš TV, onda smetaš ženi, oće ona svoje programe. Fali ti kancelarija, kolege... Osim toga, tu je i financijski efekt, primanja su ti ipak 50 posto niža, pa se ti prilagodi. Bio sam skroz izgubljen i bogme to je trajalo - kaže.
A onda se nekoliko mjeseci poslije otrijeznio, shvativši kako put u penziju nije i brza cesta za Lovrinac, pa je uhvatio prvo motiku u ruke i po uputama s Interneta sredio vrt pred kućom na Baćama. Danas osim krumpira više ne mora ništa od zeleni kupovati. I onda je surfajući uočio kako se na splitskom Filozofskom fakultetu, za studente organizira tečaj kineskog jezika. I kako je ostalo slobodnih mjesta, uspio je naći svoju klupicu. Danas dva puta tjedno navečer ima satove, i naučio je toliko kineskog da se ne bi mogao ni u njihovoj zadnjoj vukohebini lako izgubiti.

-Ja sam taj i taj, dolazin odatle, gdje je ta ulica, tu mi je hotel, dobar dan, kako ste - to je ono prvo što sam svladao. Krenuli smo od početka, učimo osnove gramatike, polako usvajamo i njihov znakovni jezik. Nije lagan, samo je tri tisuće osnovnih znakova. Prosječni Kinez ih nauči 80 tisuća, njihovi intelektualci više od 120 tisuća. Ja bih bio sretan sa sto znakova. Ali napredujem. I za koji mjesec čeka me prvi veliki ispit znanja – veli.

Ovisno o prolaznosti grupe tečaj će se provoditi dalje. Bota kaže kako bi bila velika šteta da se ugasi, nada se da neće, ali ako se i to dogodi, naći će on opet neku alternativu. E sada zašto sve to radi? Zato što ne želi umno zahrđati, otići, kako kaže, u neku stvar, nevježbati mozak, sjediti i ne raditi ništa, prepuštati se očaju, depresiji. I priznaje kako mu se vrijeme od penzije, koje mu se nekada činila kao smrtna kazna, pokazalo kao jedno od najboljih i najradišnijih razdoblja u životu. Bogme mu se i vidi na licu, nema bore niti jedne, a nije se, kako je to popularno i među političarima, niti botoksirao, niti face-liftirao.

-Prvo sam maka cigarete, i to onaj tren kad mi je sin javio da mi se rodila unučica. A i motika i fizički rad čuda čine. A bogme i treniranje mozga pomaže. I evo sad gledam, na riječkom sveučilištu već godinama postoji Sveučilište za treću dob na kojem stariji, penzići kao i ja, imaju mogućnost toliko toga novoga naučiti. Pa evo da mi je onda bilo ove pameti, onda dok sam bio aktivni političar, ja bi se zalagao da se tako nešto provede i u Splitu. Ovo je poziv sadašnjoj aktualnoj gradskoj vlasti koja bi morala znati da nas je već sada 1:1. Mi umirovljenici, naspram aktivno radnom dijelu građana. E da san zna da je ovako lipo u penziji, bogami bi davno otišao – kaže Bota.

Trenutno u vrtu skuplja snagu, za jednu veliku bitku, i to doslovce sa samim sobom: hodočašće sv. Jakova dugo 800 km, od Francuske do Španjolske, na koje kreće u svibnju. Tada će zazelenjeti, u kućnom vrtu će već požeti izlaziti biljna mladost, pa će je moći napustiti na tih mjesec i pol dana puta. Bit će toplo toliko da će kao hodočasnik moći i prespavati u vreći za spavanje koju će nositi na leđima. Bit će to 800 km duge šetnje, na koju ide sam. I za koju već razgazuje tenisice.

-Ćer mi ih je kupila. Puno sam čitao o tom hodočašću, i znam kako su dobre tenisice ključne. Ako nisu kako triba, nabiju ti žulje, rane. Pa neki znaju, zapravo moraju sve prekinuti zbog bolova. Karta je kupljena, i ja odo. Eto što me puklo s penzijom. Drago mi je, penzija mi je otvorila novi način života, uživan u tome. I zapravo pozivan sve penzionere da se ne prepuštaju samicama, ograničenjima, tugama, osjećaju beskorisnosti. Pa toliko toga se može učiniti, naučiti, probati... Nema opuštanja – kaže Ivica Bota.

Izvor.slobodnadalmacija.hr