Riječanin Juraj Buneta dao krv 175 puta: Želio sam vratiti dio ljudskosti koju sam primio

Darivat ću krv dokle budem mogao, odnosno do 70. godine života i nadam se da ću uspjeti doći do 200. darivanja. Želja mi je bila i ostala pomagati drugima, kaže Buneta


Riječanin Juraj Buneta darovao je krv čak 175 puta i to u nepune 44 godine. Naime, ovaj šezdesetdvogodišnji umirovljenik riječkog Autotroleja prvi je put krv darovao kao osamnaestogodišnjak, 1971. godine, radeći tada u Brodogradilištu Kraljevica, i od tada do danas nije prestajao sa svojom humanom misijom.

– Rano sam, sa svega tri godine, ostao bez majke, a uz oca odgojila me baka. Odrastao sam u malom mjestu Bateru, pored Novog Vinodolskog. Već s petnaest godina počeo sam raditi, sam sam se školovao. Iako sam odrastao bez majke, moji bližnji, ali i sumještani su mi pružili svu pažnju i ljubav. Vjerojatno je to najviše utjecalo na to da postanem darivatelj krvi jer sam na neki način želio vratiti ljubav koja mi je pružana u najtežim trenucima – kaže Buneta kojega svi odmalena zovu Braco.

U obitelji Buneta krv je nekoliko puta darovao i sin Daniel, a sam Juraj nikad nije zatrebao krv. Kaže kako ga zdravlje odlično služi te i to pripisuje činjenici da je višestruki darivatelj krvi. Koliko je njegovo zdravlje dobro, pokazuje i podatak kako nikada svih ovih godina nije bio odbijen na akciji darivanja krvi, što znači da mu je zdravlje uistinu odlično. Iako je djelomično odgovorio na razloge zbog čega skoro pet desetljeća daruje ovu dragocjenu tekućinu, pitamo ga zbog čega nikada nije posustao te do kada misli darivati krv.

– Darivat ću krv dokle budem mogao, odnosno do 70. godine života i nadam se da ću uspjeti doći do 200. darivanja. Želja mi je bila i ostala pomagati drugima, vratiti dio dobrote i ljudskosti koju sam primio. Na taj način provjeravam i svoje zdravlje, koje me svih godina, srećom, dobro služi, a nadam se da će tako i ostati. Poručio bih svima koji nikada nisu darovali krv, a posebice mladima, neka to svakako učine barem jedanput, neće požaliti. Ako se boje igle, neka ne brinu, nije to ništa, niti se ne osjeti. Jedino što ja osjećam svaki put je osjećaj ugode i zadovoljstva jer sam nekome pomogao svojim darivanjem – zaključuje Buneta.

Izvor: www.novilist.hr