Umirovljenici u centru "Zlatno doba" udruge "MI" - Split

Osobe treće dobi koje žive u našem gradu prilično su aktivne, rado šetaju, vole se družiti i popričati sa svojom generacijom, a spremne su i na učenje novih vještina. Nedostaje im više sadržaja i izravne pomoći izvan ustanova.

"Naravno, ima i onih koji su posve sami, bez kontakta s obitelji i s jako niskim mirovinama. Na njih društvo ne smije zaboraviti" - kaže Nives Ivelja iz Udruge “MI” – Split  koja, među ostalim, već godinama provodi program za naše starije sugađane kroz razne aktivnosti u sklopu centra “Zlatno doba” na Zapadnoj obali, te kroz programe pružanja usluga starijim osobama poput pomoći i njege u kući, dostave ručka i slično.

U udruzi kažu da godišnje oko 500 ljudi prođe kroz njihov “dnevni boravak” na Zapadnoj obali. Lokacija “Zlatnog doba” je pogođena, blizu središta grada, uglavnom osunčana, no bilo bi lijepo kada bi sličnih sadržaja bilo i u drugim kvartovima.

Nekoliko umirovljenika koje smo zatekli u čitanju Slobodne žale nam se da im problem stvara jedino autobus “osmica” koji vozi samo do zgrade Banovine, pa kad je loše vrijeme nije im lako doći do Centra. "Vjerujte mi, oni vam dolaze ovdje bez obzira na vrijeme. I po kiši, najjačem jugu i buri, pa bi im taj autobus stvarno dobro došao. Inače, mi smo otvoreni radnim danima od 8 do 20 sati. Ljudi dolaze pročitati novine, neku knjigu, zaigrati društvene igre ili samo popričati. Često imamo izložbe, predavanja, pjevanje, izlete, uče se engleski i talijanski jezik, vježba gimnastika, podučava se korištenje interneta... Uvijek ima interesa. Njima je važno da ih se uvažava, da se s njima razgovara" - priča Mila Vujević iz “Zlatnog doba”, upoznavajući nas s Antom Krstulovićem sa Lučca, udubljenog u čitanje Slobodne.

"Najsritniji san kad dođen ovdi, vidin lipe ženskice, pročitan novinu... Čekan vijest o božićnicama. Znan da će uskoro izbori, pa će ih sigurno dilit. Pitate me kako živin, odlično! Brat i ja smo sami, oba penzioneri. Ja iden u spizu, on kuva ručak. Nemam se ja kad dosađivat jer iman toliko toga za napravit po kući, pituravat, zavidavat... Pomažen i nećaku koji je bez posla sa završenin fakulteton. I njegova cura je bez posla, a ima dvi diplome! Tako van danas žive penzioneri. Srića da san ima dobar posal, u škveru ka projektant" - priča nam šjor Ante koji vrijeme nekad krati odlaskom na predavanje u Gradsku knjižnicu ili na ćakulu na Matejušku.


Za razliku od šjor Ante koji se “ne da”, mnogi nam sugrađani treće dobi nisu toliko pokretni. Nives Ivelja naglašava kako je najtraženija usluga pomoć u kući.

"Često traže pratnju do liječnika, njegu medicinske sestre, a u suradnji s Centrom za odgoj dostavljamo za njih 70 topli ručak čija je cijena 32 kune. Znate, oni su vam jako osjetljivi na sve promjene cijena, pa kada je u nekim slučajevima izostalo subvencija, ljudi bi znali naručivat samo dva do tri obroka tjedno. Znači da su ostale dane bili bez ručka! Imamo jednu grupu ljudi koja je posve sama, bez familije. Neke znamo zateći u jako lošem stanju. Čula sam da u privatne staračke domove najčešće dolaze potpuno nefunkcionalne osobe. Očito nam nedostaje dnevnih centara za stare i nemoćne, palijativnu skrb treba također još razvijati, no to treba riješiti na razini države, a sve to ide sporo" - zaključuje Ivelja.

Izvor: slobodnadalmacija.hr